Kako ‘Boljitak’ osvaja vlast javnim novcima?!

 

Dok se dvije najveće platformaške stranke prepucavaju oko državnog proračuna, kontrole policije i ratnog i poratnog profiterstva, jedan ministar iz manje ali zato „jedine multietničke stranke u BiH” J. Lijanović, kao licencirani privatni menađer, potpuno slobodno  „menađerira” sa desetinama milijuna sredstava poreznih obveznika namijenjenih za podršku federalnoj poljoprivredi.


 

 

piše: Sead Jeleč l Udruga poljoprivrednika FBIH

 

Tolerantnost  i svrsishodljivost njegovih jačih partnera u vlasti – SDP i SDA prema metodama njegovog „raspolaganja” sa sredstvima poreznih obveznika koja se još uvijek neopravdano zovu sredstva podrške poljoprivredi i ruralnom razvoju, može se objasniti samoželjom platformaša da sačuvaju vlast po svaku cijenu, za što im je potreban Boljitak ma kakav bio i činjenicom da je koruptivno ponašanje vlasti uobičajeni standard.

 

Testiravši uspješno „spremnost” policije, tužiteljstva i sudova da reagiraju na carinske malverzacije koje su donijele njegovoj tvrtki milijune KM, na način osvajanja biračkog tijela kupovinom glasova uglavnom bošnjačkog lumpen proletarijata, te na prisvajanje nekoliko milijuna KM svojoj tvrtki iz proračuna ZHŽ-a dok mu je stranka tamo bila na vlasti. J. Lijanović, nakon dolaska  na ministarsku poziciju, beskrupulozno rekonstruira naslijeđenu agrarnu politiku usmjeravajući poticajna sredstva za „prioritete” koji nemaju puno veze sa  zakonom koji regulira tu materiju. Usput je uspješno testirao (ili ucijenio) i svoga premijera g. Nikšića čiji je inače dopremijer i koji zna da mu je koalicija sa Jerkom i njegovim Boljitkom – vjet opstanka i njega i njegovog SDP-a na vlasti. Naravno, ako tu koaliciju ne razbuca probuđeni Ž. Komšić u svome kockarskom pohodu „do samog kraja”.

 

Lijanovići već desetak godina strpljivo grade i teoretsku platformu da bi dokazali da vlast trebaju obnašati samo oni koji su se dokazali kao uspješni menadžeri u biznisu. Jer, kako će neka nadobudna fukara, koja nije zaklala ni pile a kamoli desetine tisuća krava, upravljati uspješno sa jednom tvrtkom koja se zove entitet ili država. Ne osporavajući im menadžerske kvalitete, postoji osnovna sumnja da će te kvalitete upotrijebiti ne za dobrobit države i naroda nego za svoje korporacije. To se najbolje vidi iz primjera jednog Berlusconija koji je jedan od najbogatijih Talijana i koji je radio više u korist svojih tvrtki nego države Italije. Talijanska demokracija mu je samo kolateralna šteta. Ohrabreni izostankom reakcija institucija vlasti (parlamentarni odbori za poljoprivredu, zakonodavno pravno povjerenstvo federalnog parlamenta, federalna Vlada, financijska policija, tužiteljstva, SIP i dr.), Lijanovići mogu kupovati birače  i tako osvajati vlast i javnim sredstvima zaogrnuvši ih u formu podrške poljoprivredi kroz tzv „jednokratnu pomoć” svojim biračima, ili potporu „od njive pa do stola”, kako to ovih dana objašnjava resorni ministar svome premijeru i kolegama ministrima. Pod tom formulom javne novce će dobivati razni konzumi i mercatori da bi stavili domaće proizvode na svoje police. Za neupućene, uključujući tu i domaće parlamentarce i premijera sa ministarskom svitom kojima perfidni Jerko ispira mozak navraćajući vodu trgovcima i prerađivačima strane supstance (meso, žito itd.), danas je osnovni zahtjev EU farmera ne povećanje cijena hrane i subvencija za poljoprivredu, nego preraspodjela kolača od onih sa kraja proizvodnog lanca (ili, modernije, lanca vrijednosti) tj. prerađivača i trgovaca na one na početku lanca, odnosno primarnu proizvodnju. A što se tiče potpore obradi njiva, nju je ministar reducirao na simboličnih 2,5% federalnih oranica.

 

Ironija je što su naše vlasti dovele ove trgovačke lance davši im budzašto atraktivne lokacije da izgrade svoje dućane, unište tisuće malih trgovaca i da bez ograničenjenja krčme stranu robu. Sad narod treba plaćati trgovačkom i uvoznom lobiju da bi stavio poneki naš proizvod na police. Sve u aranžmanu koalicije tzv. socijal-demokracije i krupnog kapitala. Ministar Lijanović planira davati novce i prerađivačkim tvrtkama kao što su njegova mesna industrija, mlinsko-pekarska industrija te mljekare u stranom vlasništvu kao što su Meglle i druge koje neće proizvoditi skuplje proizvode kao što su sir i maslac jer im to rade njihove „majke” u Njemačkoj, Francuskoj itd. Zato od njih uvozimo oko sto pedeset milijuna KM sireva i drugih proizvoda, unatoč tome, kako ministar uvjerava svoje kolege iz Vlade i javnost, da smo  „poticajima isforsirali proizvodnju mlijeka” (!?). Kao što smo” isforsirali” i proizvodnju žita i voća itd. Pa nam mlinovi i pekare uvoze 90 % sirovine za kruh i makarone.

 

Zanimljivo je kako se jedan mesar preko noći pretvori u agrarnog eksperta, što je dokaz da stručnost dolazi sa položajem. Još je zanimljivija šutnja ukupne agronomske struke na čelu sa tzv. agronomskom akademskom zajednicom i Agronomskom komorom. Šutnja tzv. seljačkih udruga i udruga ne iznenađuje – njihove lidere kupio je ministar narodnim novcima i tako neutralizirao ukupni federalni „nevladin” sektor iz poljoprivrede. Tako nam ulazak krupnog kapitala u vrhove zakonodavne i izvršne vlasti, u državi u kojoj nema ni p od one pravne, pokazuje svu svoju pogubnost. Postavlja se i vrlo ozbiljno pitanje zašto ne reagiraju druge političke stranke na činjenicu da se na protuzakonit način prisvaja biračko tijelo i širi opasni korporativni politički i drugi utjecaj.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara