Krah europske socijaldemokracije i iluzija europske solidarnosti

d bNakon maratonskih pregovora čelnici eurozone postigli su sporazum o trećem paketu pomoći za Grčku. Sve je spremno za novi program financijske pomoći iz Europskog stabilizacijskog mehanizma i izvjesno je da će Grčka dobiti novac za ozbiljne reforme. Podloga za pregovore je dokument na četiri stranice koji su pripremili ministri financija eurozone. U tom su dokumentu za Grčku sporna dva pitanja – predaja grčke imovine od 50 milijardi eura vanjskom i neovisnom fondu, koji bi postupno privatizirao tu imovinu i ti prihodi bi se koristili za smanjenje grčkog duga te pitanje daljnjeg sudjelovanja Međunarodnog monetarnog fonda u novom programu financijske pomoći.

O ovoj tematici razgovarali smo s politologom Draženom Barbarićem.

Kako s politološkog stajališta promatrati cjelokupnu situaciju u Grčkoj, kako se kriza u Grčkoj odražava na Europsku uniju?

Postoje dvije dimenzije koje su međusobno potpuno isprepletene. Prva je unutarnja dimenzija, odnosno dimenzija unutarnjeg grčkog pitanja. Grčka se ovim sporazumom izvlači, kupuje sebi preživljavanje. Ona ostaje, metaforički rečeno, priključena na financijski respirator vjerovnika, dominantno Europske unije. Dobivat će novac, njezine banke će se otvoriti, cijeli aparat će funkcionirati. Međutim, tu postoji jedna situacija potpune neizvjesnosti. Nikako nije jasno, barem se to ne da iščitati iz ovog sporazuma i iz svih izjava lidera Europske unije, na koji način je strukturiran postojeći dug, odnosno na koji način se misli Grčku izvući iz krize, na koji način se misli grčku ekonomiju vratiti u plus, kako će grčka ekonomija rasti, kako će se stvoriti održivi razvoj grčkoga sustava, na koji način će reformski rezovi koji će se provesti poboljšati situaciju prosječnog grčkog stanovnika. Sve te stvari, osim ovog preživljavanja koje je kratkoročno rješenje, nisu jasne. Dugoročna perspektiva grčkog razvoja je potpuno nejasna i čini mi se da će se tu neka koplja morati prelomiti.

S druge strane, što se tiče ove unutarnje dimenzije, pozicija Alexisa Tsiprasa postaje dvojbena. On mora odustati od dobroga dijela svojih predizbornih obećanja i svih onih radikalnijih stvari koje je obećavao svom biračkom tijelu. Uz to, on je potpuno poništio rezultate nedavnog referenduma, dakle ono odlučno grčko ne postaje potpuno irelevantno, izigrano i potpuno neugrađeno u postojeći sporazum koji je potpisao sa Europskom unijom. Tsipras se u sadašnjoj svojoj poziciji nije postavio kao premijer Grčke, kao čovjek koji donosi radikalne promjene, koji će konačno reći ne, koji će izvući grčki narod iz krize, koji će vratiti ponos grčkom narodu. On je postao puki medijator između Europske unije, čitavog tog spleta birokracije, europskih lidera i grčkog naroda. On je postao onaj koji balansira sve pritiske Europske unije i provodi ih u svojoj zemlji. Tu se javlja jedna opasnost – da ga dobar dio njegovih političkih suputnika, odnosno lijevo krilo Syrize potpuno napusti, da mu dio oporbe okrene leđa i na taj način izgubi stabilnost unutar grčkog parlamenta.

Do čega to može dovesti? Ako je grčki narod izabrao Syrizu, ako je riskirao sa radikalnom ljevicom zamislite koja se tek opasnost javlja od potpunog razočaranja grčkog naroda i radikalnom ljevicom. Dakle, klasična Papandreoueva ljevica je izigrala grčki narod. Desnica i centar nisu uspjeli izvući Grčku iz krize, radikalna ljevica je izigrala referendum, odnosno suverenu volju naroda. Javlja se velika opasnost od potpunog razočaranja grčkog naroda, stvaranja nepovjerenja prema Europskoj uniji. Teško je predvidjeti kako bi se to razočaranje moglo preliti u političko polje.

Što se tiče Europske unije, izgleda da su pale određene maske. Prije svega, koncept europske solidarnosti pokazuje se kao potpuna iluzija. Europska solidarnost je samo semantički okvir unutar kojeg možete ukucati što god želite. Europska solidarnost znači da vam osovina Berlin-Pariz može zavrnuti ruku onoliko koliko treba kako biste prihvatili stvari koje vam oni diktiraju. Europska solidarnost je poražena, razbijena, ona ne postoji, postavlja se pitanje je li uopće postojala.

Pokazala je se još jedna stvar, ne postoji monolitnost unutar Europske unije. Na samim pregovorima, u sitne sate imali smo podjelu devet-devet između zemalja eurozone o samom ostanku ili izbacivanju Grčke iz eurozone. Ipak je ova spomenuta osovina Pariz-Berlin samo srce Europske unije i oni mogu presjeći određene stvari.

Privatizacijski fond koji ste spomenuli će biti vanjski i neovisan i to pokazuje suštinsko nepovjerenje EU lidera prema samoj Grčkoj, dakle Europska unija ne vjeruje Grčkoj, ona konkretno preko ovog mehanizma, odnosno privatizacijskog fonda vrlo jasno poručuje grcima da im treba paternalistički, odnosno vanjski nadzor, ne samo pri vraćanju dugova nego i perspektive dugoročnog razvoja.

Grčka kriza je uzdrmala Europsku uniju možda i više nego što je Europska unija svjesna.

Što je značio nedavni referendum, je li se on odnosio samo na odnos stanovništva prema uvjetima zajmodavaca ili se u njemu nalazio i nagovještaj izlaska iz eurozone?

Referendum je bio potpuni promašaj. Sam tjedan pripreme referenduma, političkog pumpanja za da ili ne, radikalizacije situacije, pokazao je jednu stvar: da su grci bili potpuno neobaviješteni. S jedne strane imate najveći broj stanovnika koji je zaokružio ne. Zaokružio ga je iz puke frustracije, srdžbe, bezizlazne situacije u kojoj su se našli. S druge strane imali ste grke koji su zaokružili da, jednostavno zato što su htjeli ostati dio Europe. To prikazuje lažnu dihotomiju. Jako je teško jednim poprilično kompliciranim pitanjem postići potpunu obaviještenost stanovništva. Možete glasovati iz srdžbe ili iz neobaviještenosti da želite ostati unutar Europske unije. Zapravo, dilema postavljena u referendumu je bila lažna. U tom slučaju grci niti su birali svoj put, niti su na referendumu mogli odbaciti eurogrupu, niti europske prijedloge koji su dolazili, niti vjerovnike, niti je stvarna odluka o izlasku bila u njihovim rukama. Ovaj referendum je poslužio premijeru Tsiprasu kao jedan hazarderski potez. Čini se da je u tom trenutku Tsipras sam priželjkivao odgovor da, jer na taj način dobiva demokratski legitimitet budućih ustupaka koje će morati učiniti i koje je već učinio u ovom sporazumu, zatim pere ruke od eventualnih posljedica toga sporazuma jer se na taj način odgovornost disperzira i na njegove europske partnere, odnosno lidere eurogrupe. Na taj način sam sebi balansira i unutarnju političku situaciju, dobiva oslonac u narodu. Referendum bi mu bio taj oslonac za zaštitu od radikalnih dijelova grčkog političkog spektra, toga lijevog krila Syrize koje nikada neće pristati na navedeni sporazum. Čini mi se da navedeni referendum zapravo nije bio ništa.

U cijeloj priči, ima li veću težinu politika i ideologija ili pak matematika i financije?

Čini mi se da u ovom konkretnom slučaju Grčke krize mi svjedočimo potpunom krahu europske ljevice. Ako je netko nekada i sumnjao da u 21. stoljeću postoji nekakav klasični tip europske socijaldemokracije mislim da se treba otrijezniti od te iluzije. Europska socijaldemokracija više ne postoji, odnosno postoji kao puka iluzija, da se na neki način popuni politički spektar u modernom smislu kakvim ga poznajemo sve od Francuske revolucije. Socijaldemokracija je prihvatila najinstrumentalniju moguću ulogu koju joj je nekakva ideologija neoliberalnog kapitalizma mogla dodijeliti. Ako samo pogledate prijetnje Martina Schulza koji je njemački socijaldemokrat, ako pogledate izigravanje Grčke od strane Mattea Renzija, koji je također socijalist, talijanski premijer, ako pogledate nećkanje Francoisa Hollandea, koji je također socijalist, francuski predsjednik, sve su to na neki način naznake da ne postoji ni ta mikrosolidarnost na razini europske ljevice, kamoli nekakva šira europska solidarnost.

Vrijedi spomenuti još jednu važnu stvar, radikalna ljevica u ovom smislu više ne može egzistirati unutar političkog polja. Ona može egzistirati kao politički dekor, kao parlamentarni privjesak, da vi unutar svojih parlamenata ili unutar Europskog parlamenta imate određeni postotak mjesta parlamentarnih zastupnika iz radikalne ljevice, ali koji vam ne ugrožavaju ni sustav ni vlast. Dakle, oni mogu egzistirati u vidu političkog dekora kao neke antiemigrantske stranke koje nitko ne želi, ali dobro da su tu, jer se na taj način proširuje politički spektar i pokazuje demokratičnost sustava. Međutim, u trenutku kada radikalna ljevica ulazi u sustav kao što je primjer sa Syrizom onda se pokazuje da je sustav zapravo potpuno ideološki satkan, on ne omogućuje radikalnoj ljevici da ostvaruje svoje ideje, ciljeve i interese svoga biračkoga tijela. Čitav europski sustav i sustav nacionalnih zemalja koje su članice Europske unije, pa i šire, je strukturiran tako da ne trpi radikalnu ljevicu i radikalna ljevica može funkcionirati unutar ovog europskog kruga isključivo kao antisustavni pokret ili kao antisustavna snaga. Ona ne može obnašati vlast i to je sada potpuno jasno. Jedina ideologija koja ima aktivnu i efektivnu snagu je ideologija neoliberalnog kapitalizma, ili kako god je zvali. Ona se pokazala kao izuzetno tvrd i moćan orah, njoj se nemoguće oduprijeti bilo kakvim političkim načinom, pa makar se radilo i o volji naroda iskazanoj na referendumu, što je nekada bilo nezamislivo.

Razgovarala: Jelena Čevra

Radio Herceg-Bosne, 14.7.2015.

HSPF.info

Komentari

komentara