Maketa urušavanja Europe

 

Peti put u svojoj povijesti, Katalonija se suočava sa mogućnošću neovisnosti. Putanja ka odvajanju od Madrida prati dugoročnu i konjunkturnu logiku. Španjolska država je politička tvorevina ovisna od niza sporazuma koji jamče postojanost njezine ekonomske i socijalne dominacije, i ona okuplja mnoštvo nacija sa njihovim pojedinačnim identitetima i poviješću.


 

 

Piše: José Manuel Pureza / PressEurop

 

Godine 1978, ova struktura se pokazala kao veoma krhka, u izmjeni ustava sa ciljem da se premosti jaz između nacionalizma i centralizma: davanje autonomije pokrajinama bila je institucionalna i pravna posljedica tadašnje pogodbe.

 

Ali to nije bila jedina odlika ovog sporazuma: autonomne zajednice dobile su i priliku iskoristiti obilna sredstva za javne radove, modernizaciju i razvoj. Dok je bilo novca za investicije koje su učvršćivale mirnu dominaciju lokalnih elita, ovaj aranžman je funkcionirao. Razmjene između nacionalne i regionalne desnice bile su tipične za tada prevladavajuće raspoloženje: kada je José María Aznar (premijer od 1996. do 2004) izjavio iz Palače Moncloa da „Španjolskoj ide dobro“, Jordi Pujol (predsjednik katalonske vlade od 1980. do 2003) odgovorio je iz svog sjedišta u Palači Generaliteta: „A Kataloniji ide još bolje.“

 

Ali onda su na scenu stupili konjunkturni faktori. Desničarska vlada Katalonije, Convergència i Unió, sada trebaju izaći na kraj sa 822.000 nezaposlenih radnika, nakon 22 mjeseca neprekidnih smanjivanja socijalnih davanja. Ova potencijalno eksplozivna situacija pogoršana je zamrzavanjem sredstava za autonomne pokrajine, koje je progurala središnja vlada nakon izmjene španjolskog ustava, provedene brzinom svjetlosti po diktatu Berlina i Bruxellesa. Zanimljivo je da je polet sa kojim su lokalni predstavnici Bruxellesa i Berlina – Narodna stranka (PP) i Socijalistička radnička stranka Španjolske (PSOE) – izvršili ovu naredbu, sada zamijenjen inzistiranjem ovih istih stranaka na tome da se ustav ne može izmijeniti tako da se Kataloncima dozvoli održavanje referenduma o samoopredjeljenju.

 

U kontekstu zahtjeva za izmjenu ustava, novi proračunski sporazum Madrida i autonomnih pokrajina, uz potpunu opsjednutost štednjom, djeluje kao svjedočanstvo o nedostatku političkog zdravog razuma: posebno u odbijanju da predvidi eksplozivne posljedice koje će veliki rezovi u javnim izdatcima ostaviti na odnose između središnje vlade i regije. Kao što su uradili u Portugalu i Grčkoj, berlinski piromani i njihovi lokalni pomagači uspjeli su zapaliti plamen socijalne neravnoteže u Španjolskoj, ne razmišljajući o strašnim demonima koji se mogu probuditi od sjaja žrtvene vatre, koja uvijek gori na oltaru boginje štednje.

 

Katalonska vlada je brže-bolje iskoristila ovaj nedostatak političke odgovornosti. Predstavljajući se kao vođa pokreta za neovisnost, aktualni predsjednik Generalitata (katalonske pokrajinske vlade) Artur Mas u mnogo čemu podsjeća na Alberta Joãoa Jardima (predsjednika vlade Madeire): reagirajući na katastrofalne ekonomske i socijalne rezultate svoje vladavine, obilježene strategijom ukidanja javnih službi i socijalnih izdataka, konzervativni Mas optužuje Madrid da se ponaša kao rupa bez dna u koju se sliva katalonski novac, jer ne želi ulagati u javne službe i projekte u regiji. Zar to ne zvuči poznato? Generalitat prijeti neovisnošću pokušavajući skrenuti pažnju sa socioekonomske propasti izazvane svojom politikom.

 

Više nego Portugal ili Grčka, Španjolska sada predstavlja maketu urušavanja Europe, koja pokazuje kakve rezultate daju metode koje propisuje Trojka, a to su procesi socijalne, političke i teritorijalne fragmentacije. Moglo bi se pomisliti da su nešto naučili iz balkanske tragedije. Ali bilo bi previše očekivati da predstavnici Trojke i njihovi poslodavci imaju političku savjest.

 

Autor teksta, José Manuel Pureza, je sociolog i profesor na predmetu Međunarodni odnosi na Sveučilišta u Coimbri.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara