Mitt Romney i čari neoimperijalizma

 

Bilo bi lako odbaciti autorski tekst Mitta Romneya o američkoj politici prema Iranu, objavljen početkom mjeseca u Washington Postu, kao još jednu od mnogobrojnih besmislenih priča u političkoj sezoni.


Bez sumnje, mnogi koji su pročitali oštru kritiku koju je republikanski kandidat uputio na račun politike predsjednika Obame prema Iranu bili su skloni misliti tako, a bilo je i mnogo očiglednih razloga zašto i trebaju.

Piše: Robert Grenier (Al Jazeera)

 

 

Prvi je pomalo maštovito objašnjenje bivšeg guvernera Massachusettsa o razlozima iranskog oslobađanja talaca iz američkog veleposlanstva prije oko 30 godina, na dan inauguracije predsjednika Reagana. U Romneyevoj priči, iranska vlada je, nakon što se 444 dana poigravala sa “nemoćnim” Jimmyem Carterom, bila toliko impresionirana neumoljivom odlučnošću dolazećeg bivšeg kalifornijskog guvernera i filmskog glumca, da je preventivno kapitulirala, kako na sebe ne bi sručila njegov gnjev. Nije jasno kako su točno Iranci bili toliko pronicljivi, s obzirom da Reagan nije izgovorio ni riječi javne kritike na račun politike svog prethodnika prema talačkoj krizi.

 

Bez velike razlike

 

Kandidat Romney, međutim, sebe vidi u ulozi sličnoj onoj u kojoj je bio njegov republikanski idol, pozvan da spasi Ameriku od uništenja iranskih opasnih ajatolaha. Samo sada, umjesto da samo spašava zatočene diplomate, ovaj je najnoviji Reagan dobio veći zadatak – da spriječi Iran u stjecanju nuklearnog oružja. Kako će to učiniti? Pa, pokazujući “odlučnost”. Kako priča, bolje mu je da pokaže mnogo odlučnosti, jer će, ako on to ne učini, “islamski fanatici”, isti oni koji su naše diplomate uzeli za taoce, početi stavljati nuklearne bombe u ruke terorista i na druge načine snažno pokušavati uništiti Izrael. Ili bi nas naveo da u to vjerujemo.

 

Ozbiljna je to stvar. Pa ipak, ne toliko ozbiljna, prema Romneyu, kao način razmišljanja Baracka Obame, tog ponovno rođenog Jimmya Cartera, koji jednostavno nema hrabrosti usuglastii svoju retoriku sa efikasnom politikom.

 

Dakle, kakvu točno politiku republikanski predsjednički pretendent predlaže kako bi podržao svoju praznu retoriku? Pa, on predlaže “što oštrije sankcije”. Pitamo se jesu li se sjetili toga u Bijeloj kući. Ne samo to, tobožnji predsjednik bi se otvoreno zalagao za demokraciju – druga nova ideja – i “podržao bi iranske disidente”, očito nesvjestan činjenice da ne bi bilo bržeg načina od tog da se ti disidenti diskreditiraju. Možda na umu već ima davno diskreditiranu organizaciju Mujahedin-e Khalq. A šta je sa nepogrešivo ozbiljnim pokazateljem njegove “apsolutne” posvećenosti sigurnosti Izraela? Pa, on bi šokirao Irance… posjetom Jeruzalemu.

 

Ah, ali ne bojte se: guverner Romney bi podupro ovaj blagi program sankcija i simbola pravom “vojnom opcijom”. Romney bi povećao vojnu pomoć Izraelu, mada bi bez stalne predaje 5. i 6. flote bilo teško zamisliti kako bi nadmašio svoje prethodnike u tom smislu. Osim držanja borbene skupine nosača aviona u Perzijskom zaljevu, što gotovo neprekidno traje već godinama, massachusettski republikanac bi još jednu stalnu dodao u istočnom Sredozemlju. I da, on bi “poboljšao koordinaciju” sa saveznicima u regiji. Bože. Od toga bi sigurno vlastima u Teheranu trebala zaklecati koljenja.

 

Gola činjenica je da ne postoji neka ogromna razlika u političkim pristupima prema Iranu između vodećeg republikanskog kandidata za predsjednika i trenutnog stanovnika Bijele kuće, i trebalo bi nam biti drago zbog toga. Nijedan od njih ne želi žuriti u rat, iako bi jačina njihovog natjecateljskog političkog povlađivanja mogla navesti onog koji god od njih bude sjeo u ovalni ured 20. siječnja 2013. da uradi upravo to.

 

No, tu su aspekti Romneyevog nedavnog javnog govora u vezi sa Iranom koji ide daleko iznad samo politički inspirirane lažljivosti i koji upućuje na opasnu prikrivenu orijentaciju. Dok predsjedništvo Baracka Obame ulaže napor kako bi se ostvario “postimperijalni” vanjskopolitički smjer za Sjedinjene Države, Mitt Romney želi samosvjeno da ih suprostavi sa “neoimperijalističkim”.

 

Romney se zalaže za fantaziju koju održavaju mnogi, naročito oni iz konzervativne desnice u SAD-u, a u kojoj je vanjskopolitički pristup, koji je, makar po njihovom romantiziranom i nostalgičnom gledanju na noviju povijest, uzrokovao da SAD prevladaju u Hladnom ratu sa Sovjetskim Savezom, također formula za američko vodstvo i dominaciju u multipolarnom, poslijehladnoratovskom svijetu. Kao netko tko i sam vjeruje u snažno, ali razumno korištenje američke moći u svijetu, mogu shvatiti privlačnost takvog laskanja. Pobornici i poticatelji toga, međutim, ne mogu biti više u krivu.

 

Neoimperijalistički vid

 

Za neke može biti utješno vjerovati u to da sve što Sjedinjene Države moraju učiniti kako bi pokorili Irance je da pokažu “snagu” i “odlučnost”. Iako možda to ne karakteriziraju na taj način, oni odaju naivno gledište – odraženo u Romneyevom ispadu o Iranu – da američko vodstvo može uspjeti ako se sastoji od jednakih dijelova ogromne vojne moći, prazne priče, besramnog šovinizma i prijetnje. Usprkos kritikama usmjerenim prema Sjedinjenim Državama, bile one zaslužene ili, jedva da prođe dan bez nekih naznaka da, ustvari, u svijetu postoji raširena želja za odgovornim američkim vodstvom. Međutim, da bi bilo efikasno, to vodstvo mora biti zasnovano ne samo na snazi, već i na mudrom uvažavanju granica moći. Neuspjeh da razumiju i djeluju na toj osnovi je samo provokacija i poziv onima, poput Irana, koji se osjećaju ugroženim konstelacijom snaga izvan njihove kontrole i koji su stoga motivirani za razvoj asimetričnih sredstava za suočavanje s tim prijetnjama.

 

Činjenica da je Mitt Romney spreman poticati tako besramno nepromišljene predrasude američke desnice o Iranu je zabrinjavajuća. No, naznake da bi, ustvari,  mogao usvojiti njihov neoimperijalistički pogled na svijet još više zabrinjava.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara