Najozbiljnija prijetnja miru u svijetu

 

Izvještavajući o posljednjoj predsjedničkoj debati u predizbornoj kampanji, Wall Street Journal je primijetio da je „jedina zemlja koja je spominjana češće od Izraela – Iran, koju najveći broj država na Bliskom istoku smatra najvećom prijetnjom za sigurnost regije“.


 

 

Piše: Noam Chomsky / In These Times

 

Dvojica kandidata su se usuglasili da nuklearni Iran predstavlja najveću prijetnju za regiju, ako ne i za čitav svijet, dodao je Romney ponavljajući ustaljeno mišljenje o tome.

 

Što se tiče Izraela, kandidati su se nadmetali tko će pokazati veću privrženost ovoj zemlji, ali izraelski dužnosnici ipak nisu bili zadovoljni. Kako prenose reportaže, „očekivali su ‘agresivniji’ rječnik od g. Romneyja“. Nije bilo dovoljno što je Romney zahtijevao da se Iranu ne smije dopustiti da „dostigne točku nuklearne sposobnosti“.

 

I Arapi su bili nezadovoljni, jer se o arapskim strahovima u vezi s Iranom „raspravlja kroz prizmu izraelske sigurnosti, umjesto sigurnosti regije“, dok se arapska zabrinutost uglavnom ignorirala – što je opet konvencionalan pristup.

 

Članak iz Wall Street Journala, poput bezbroj drugih o Iranu, ostavlja ključna pitanja bez odgovora, između ostalog i ovo: Tko točno smatra Iran najvećom prijetnjom? I što Arapi (i veći dio svijeta) misle da se može uraditi povodom te prijetnje, kako god da je shvaćaju?

 

Na prvo pitanje odgovor je lak. „Iranska prijetnja“ je prije svega zapadnjačka opsesija, koju dijele arapski diktatori, ali ne i arapsko stanovništvo. Kao što su pokazale brojne ankete, iako građani arapskih zemalja načelno ne vole Iran, oni ga ne smatraju ozbiljnom prijetnjom. Naprotiv, kao prijetnju vide Izrael i SAD; i mnogi od njih, ponekad znatna većina njih, vjeruju da je iransko nuklearno oružje zaštita od te prijetnje.

 

Neki ljudi na visokim položajima u SAD slažu se sa ovom procjenom arapskog stanovništva, između ostalih i general Lee Butler, bivši šef Strateškog zapovjedništva. On je 1998. rekao: „Ekstremno je opasno da se u loncu animoziteta koji zovemo Bliskim istokom“, jedna država, Izrael, naoruža nuklearnim arsenalom, što „potiče druge države da učine isto to.“

 

Međutim, još je opasnija strategija nuklearnog odvraćanja, čiji je Butler bio dugogodišnji tvorac. Takva strategija, napisao je on 2002, predstavlja „formulu za potpunu katastrofu“, i apelirao je na SAD i druge nuklearne sile da prihvate ono na što su se obvezale u Sporazumu o neširenju nuklearnog naoružanja, i da načine „dobronamjeran“ napor da iskorijene pošast nuklearnog oružja.

 

Države imaju pravnu obvezu ozbiljno se založiti na tom planu, kako je presudio Međunarodni sud pravde 1996: „Postoji obveza da se dobronamjerno radi na zaključivanju pregovora koji vode do nuklearnog razoružanja, u svakom obliku, pod striktnom i efikasnom međunarodnom kontrolom“. Vlada Georgea Busha je 2002. godine objavila da se ova obveza ne odnosi na SAD.

 

Velika većina zemalja na svijetu, po svemu sudeći, dijeli arapske stavove kada je u pitanju iranska prijetnja. Pokret nesvrstanih (PN) snažno je podržao pravo Irana da obogaćuje uranij, posljednji put u kolovozu, na summitu u Teheranu. Indija, kao najmnogoljudnija članica PN, pronašla je način izbjeći oštre američke financijske sankcije protiv Irana. Teku planovi za povezivanje iranske luke Čahbahar, obnovljene uz pomoć Indije, sa Središnjom Azijom preko Afganistana. Trgovinska razmjena navodno raste. Da nije snažnih američkih pritisaka, ovi odnosi bi vjerojatno bili značajno čvršći.

 

Kina, koja ima status promatrača u PN, radi isto to. Ona širi razvojne projekte na zapad, uključujući inicijative da se obnovi stari Put svile iz Kine ka Europi. Brza pruga povezuje Kinu sa Kazahstanom i još udaljenijim teritorijima. Ova pruga će vjerojatno stići do Turkmenistana, zemlje sa bogatim energetskim resursima, i vjerojatno će se povezati sa Iranom i produžiti do Turske i Europe.

 

Kina je uz to preuzela veliku luku Gvadar u Pakistanu, što joj omogućava opskrbu naftom sa Bliskog istoka uz zaobilaženje Ormuskog i Malajskog tjesnaca, koji su zakrčeni i koje kontrolira SAD. Pakistanski tisak izvještava da se „sirova nafta uvezena iz Irana, arapskih zaljevskih država i Afrike može transportirati kopnom do sjeverozapadne Kine preko ove luke.“

 

Na summitu u kolovozu u Teheranu, PN je ponovio svoj dugogodišnji prijedlog da se ublaži ili otkloni prijetnja nuklearnog naoružanja na Bliskom istoku uspostavljanjem zone bez oružja za masovno uništenje. Napori u tom pravcu očigledno predstavljaju najjasniji i najlakši način za prevladavanje ovih prijetnji. Njih podržava skoro čitav svijet.

 

Dobra prilika za uvođenje takvih mjera pojavila se prošlog mjeseca, na međunarodnoj konferenciji koja se ovim povodom trebala održati u Helsinkiju. Jedna konferencija je bila održana, ali ne ona koja je planirana. Samo su nevladine organizacije sudjelovale u alternativnoj konferenciji, u organizaciji Mirovne unije Finske. Planiranu međunarodnu konferenciju u studenome je otkazao Washington, ubrzo nakon što je Iran pristao sudjelovati.

 

Službeno opravdanje Obamine administracije bili su „politički potresi u regiji i nepopustljiv stav Irana po pitanju nenaoružavanja“, kako je prenio Associated Press, kao i nepostojanje konsenzusa „o tome kako pristupiti konferenciji“. Ovo se odnosi na činjenicu da je jedina nuklearna sila u regiji, Izrael, odbila sudjelovati, nazvavši zahtjeve da to učini „prisiljavanjem“.

 

Obamina administracija se navodno drži svog ranijeg stava da „uvjeti nisu zadovoljeni ukoliko sve članice regije ne uzmu sudjelovanje“. Sjedinjene države ne dozvoljavaju da se izraelska nuklearna postrojenja izlože međunarodnoj kontroli. Niti žele objaviti podatke o „prirodi i obujmu izraelskih nuklearnih postrojenja i aktivnosti“.

 

Prošlog mjeseca, Opća skupština UN usvojila je rezoluciju 174-6, koja poziva Izrael da potpiše Sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja. Protiv je glasovala uobičajena skupina: Izrael, SAD, Kanada, Maršalski otoci, Mikronezija i Palau.

 

Nekoliko dana kasnije, SAD su izvele probu nuklearnog oružja, ponovno zabranivši nazočnost međunarodnih promatrača na poligonu u Nevadi. Iran je uložio prosvjed, kao i gradonačelnik Hiroshime i neke japanske mirovne skupine.

 

Uspostavljanje zone bez nuklearnog oružja, razumije se, zahtjeva suradnju nuklearnih sila: na Bliskom istoku, ovo bi podrazumijevalo SAD i Izrael, koji to odbijaju. Isto vrijedi i drugdje. Takve zone u Africi i na Pacifiku čekaju uspostavljanje, jer SAD inzistiraju na održavanju i unaprjeđenju nuklearnog oružja na otocima pod njihovom kontrolom.

 

Dok je u Helsinkiju trajao sastanak nevladinih organizacija, u New Yorku se održavala večera u organizaciji washingtonskog Instituta za bliskoistočnu politiku, ogranka izraelskog lobija. Prema jednom oduševljenom izvještaju sa ove „gala večere“ iz izraelskog tiska, Dennis Ross, Elliott Abrams i drugi „bivši visoki savjetnici Obame i Busha“ uvjeravali su nazočne da će „predsjednik napasti (Iran) iduće godine ako diplomacija ne uspije“ – što je divan poklon za praznike.

 

Amerikancima je uskraćeno objašnjenje zašto diplomacija ni ovoga puta nije uspjela naći rešenje, iz jednog prostog razloga: u američkim medijima praktično ništa nije objavljeno o sudbini najočiglednijeg načina za rješavanje „najozbiljnije prijetnje“ – uspostavljanja zone bez nuklearnog oružja na Bliskom istoku.

 

Izvor: Peščanik

 

Komentari

komentara