Nevidljiva ruka

 

Stiglitz kaže: „Možda je nevidljiva ruka Adama Smitha nevidljiva jer, kao ni carevo novo odijelo, jednostavno ne postoji: a ukoliko postoji, suviše je paralizirana da bi se na nju moglo osloniti.“ Tvrdi li Smith bilo što drugo?


 

 

Piše: Vladimir Gligorov / Peščanik

On spominje nevidljivu ruku tri puta. Jednom u Povijesti astronomije:

 

„Jer može se reći da su u svim mnogobožačkim religijama, među divljim plemenima i u ranim godinama poganskog doba, samo neobične prirodne pojave pripisivane volji i moći bogova. Vatra gori, a voda osvježava; teža tijela padaju, a lakše materije lete u nebo, kako im diktira njihova priroda; tu se ne spominje uloga nevidljive ruke Jupitera u tim pojavama. Ali munje i gromovi, oluje i vrućine i ostale neobičnije pojave pripisivane su njegovoj dobroj ili zloj volji. Čovjek, jedino vješto biće koje su pogani poznavali, može zaustaviti ili promijeniti tijek prirodnih događaja, koji bi se odigrali drugačije kada bi im se dozvolilo da idu svojim tijekom. Ona druga inteligentna bića, bogovi, koje su zamišljali ali nisu poznavali, trebali su djelovati na isti način; ne diktirati ustaljeni tijek stvari, koji se odvijao sam po sebi, već ga zaustaviti, preokrenuti ili promijeniti. I tako je, u prvim godinama svijeta, najniže i najbjednije praznovjerje zamjenjivalo filozofiju.“

Drugi put u Teoriji moralnih osjećanja:

„Plodovi zemlje prehranjuju skoro uvijek onaj broj žitelja koji mogu prehraniti. Bogati samo biraju sa gomile ono što je najdragocjenije i najugodnije. Oni troše malo više od siromašnih, i usprkos njihovom prirodnom sebičluku i pohlepi, iako misle samo na vlastitu komfor, iako je jedini cilj zbog kojeg upošljavaju tisuće ljudi zadovoljenje njihovih vlastitih samoljubivih i nezasitnih želja, oni sa siromašnima dijele rezultate svakog napretka. Oni su vođeni nevidljivom rukom tako da raspodjele životne potrepštine skoro isto onako kako bi one bile raspoređene kada bi zemlja bila podijeljena jednako svim žiteljima, pa tako bez namjere, ne znajući, unapređuju interes društva, i osiguravaju uvjete za produžetak vrste.“

Treći put u Bogatstvu naroda:

„Ali godišnji dohodak svakog društva uvijek je točno jednak prometnoj vrijednosti cjelokupnog godišnjeg proizvoda radinosti tog društva, ili, bolje reći, točno je ista stvar što i ta prometna vrijednost. Prema tome, kako svaki pojedinac nastoji, koliko god može, upotrijebiti svoj kapital za podržavanje domaće radinosti i tom radinošću upravljati tako da njezin proizvod bude od najveće vrijednosti, to svaki pojedinac nužno ide za tim da godišnji dohodak društva poveća koliko god može. Doduše, pojedinac obično ne namjerava unaprijediti javni interes, niti zna koliko ga unapređuje. Kad radije podržava domaću nego stranu radinost, to čini samo zbog vlastite sigurnosti, a kad tom radinošću upravlja tako da njezin proizvod bude od najveće vrijednosti, čini to samo zbog vlastitog dobitka. Njega u tom, kao i u mnogim drugim slučajevima, vodi jedna nevidljiva ruka da postiže cilj koji uopće nije namjeravao postići. Nije uvijek lošije za društvo što nije bila namjera pojedinca da propagira cilj društva. Kad on slijedi svoj vlastiti interes, on često unapređuje interes društva djelotvornije nego kad ga stvarno nastoji unaprijediti. Nisam vidio da su mnogo dobra učinili oni koji su se pretvarali da trguju zbog javnog dobra. Doduše, to pretvaranje nije ustaljeno među trgovcima, i nije potrebno mnogo riječi da ih se od njega odvrati.“

U prvom slučaju Smith tvrdi da se nevidljiva ruka koristi iz neznanja: kada se neki događaji ne mogu objasniti, o njima se govori kao o djelovanju nevidljivih sila, koje očito ne postoje. Pretpostavka je da je ova nevidljiva ruka motivirana na isti način kao i vidljiva ljudska ruka. Postavlja se, dakle, pitanje postoje li neki zakoni koji određuju ljudsko ponašanje, a koji se ne mogu primijeniti na izvanredne događaje pa se tako, iz neznanja, pripisuju vidljivoj ruci ljudskog djelovanja. Smith ne kaže, kako se često citira, pa i kod Stiglitza, „kao da ih vodi neka nevidljiva ruka“, jer je izraz „nevidljiva ruka“ sam po sebi metafora, dakle kao da ruka postoji, ali ne postoji.

Druga dva spominjanja nevidljive ruke govore o zabludama objašnjenja djelovanja vidljive ruke.

U pasusu iz Teorije moralnih osjećanja, Smith tvrdi da bogati ne mogu potrošiti toliko koliko zarade, pa će njihov moralni preporod ili preraspodjela resursa dovesti do primjetnog povećanja potrošnje kod siromašnih. Dakle, distribucija bogatstva ne igra ulogu u određivanju nejednakosti prihoda i potrošnje. Postupci i motivacije bogatih i siromašnih nisu važni za raspodjelu koristi koju određuje nevidljiva ruka, koja je samo metafora za zakone distribucije, koji za razliku od nevidljive ruke postoje.

 

U najčešće citiranom pasusu iz Bogatstva naroda, Smith koristi nevidljivu ruku kao sinonim za deduktivno objašnjenje (moglo bi se reći da nevidljiva ruka vodi čitatelja od premisa do zaključaka, iako je ovo drugo sadržano u ovom prvom). Na početku kaže kako u računovodstvenom smislu, ako se povećava osobni dohodak, raste i nacionalni dohodak. Zatim izvodi isti zaključak u kauzalnom smislu: ako je cilj individualnog poslovanja da se poveća oosbni dohodak, nenamjerni efekt će biti rast nacionalnog dohotka. Ovo vrijedi i za zatvorenu i za otvorenu ekonomiju. Očigledno je da oko ovog drugog slučaja ima najviše sporenja, ali Smith tvrdi da neće biti velikog napretka od dodatnog oslanjanja na vidljivu ruku političke intervencije.

 

Dakle, Smith upotrebljava izraz nevidljiva ruka želeći ukazati na to da je pogrešno tražiti djelovanje neke ruke u svemu što se događa, jer ruka koja određuje ishod pojedinačnih i političkih postupaka ne postoji. Regularnosti ili zakoni, međutim, koji upravljaju individualnim i političkim postupcima, postoje.

 

Što je sa argumentom da je nevidljiva ruka suviše paralizirana da bi se na nju moglo osloniti? Prvo, Smith ne tvrdi da nevidljiva ruka radi samo za individualno i zajedničko dobro, kako to često interpretiraju mnogi, pa i Stiglitz. On kaže da je to ponekad točno, i da nevidljiva ruka ne vodi uvijek ka općem lošem ishodu. On je skeptičan prema mogućim ishodima političkog djelovanja iz istog razloga iz koga nevidljiva ruka, to jest zakonske regularnosti, mogu dovesti do loših ishoda političkog djelovanja, to jest djelovanja koje za primarni cilj ima uvećanje javnog interesa. U oba slučaja: individualnih postupaka sa javnim posljedicama i javnih postupaka sa individualnim posljedicama, ishod može biti drugačiji od zamišljenog – drugačiji kvalitativno, tj. dobar ili loš, kao i kvantitativno.

S druge strane, Smith vjeruje da postoje zakonske regularnosti i da one nisu paralizirane, tj. okoštale. Individualna i politička djelovanja mogu se činiti takvima, kao da ih ne vodi nevidljiva ruka, ako se njihovi ishodi obrazlažu njihovim motivacijama, a ne shvaćaju se kao da proizlaze iz općih zakona.

Dakle, nevidljiva ruka ne postoji, i zato ne može biti ni paralizirana.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara