Njemačka iskustva s privatnim tv-infotainmentom

 

Do 1984. godine se u Njemačkoj mogao gledati “Prvi program” (ARD) koji 2002. godine proslavio 50-godišnjicu postojanja, te “Drugi program” (ZDF), koji je 2003. godine proslavio 40-godišnjicu, kao i “treći programi” (WDR, NDR, SWR, BR, HR …), čija je funkcija bila regionalnog informativno-političkog i kulturološkog karaktera.


 

 

Piše: dr. sc. Mile Lasić / HSPF.info

 

To je bilo vrijeme kada su “svi gledali sve”, kako se  u šali zove vrijeme bez tv-alternative, kada još nije bilo ni daljinskog upravljača ni satelitskog programa ni privatne televizije. S njome dolazi počevši od 1984. godine teror jeftinog info-tainmenta (paklena smjesa šturih informacija i jeftine, prostačke zabave, uostalom ona i jeste nastala iz golog kapitalističkog poriva. No, suditi o privatnoj samo kroz tu dioptriju bilo bi suviše jednostrano.

 

Pretpovijest privatne televizije u SR Njemačkoj započela je, zapravo,  početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća političkom svađom između tada još uvijek vladajućih socijaldemokrata i oporbenih demokršćana. Prvi nisu htjeli ni čuti za televiziju u kojoj neće biti “nadzornih vijeća” u kojima proces sustavne edukacije (čitaj, blage denacifikacije) nadziru predstavnici crkvi, sindikata, politike i javnog života, a drugi su u “privatnoj televiziji” vidjeli logičnu konzekvencu kapitalizma, a nadali su se da na takvoj televiziji nikada neće ni biti emitirana emisija sklona SPD-u. Pa su demokršćani (CDU/CSU), čim su preuzeli vlast 1983. godine (u koaliciji s vjerolomnim liberalima, FDP-om) i ozakonili uvođenje privatne televizije u njemački medijski prostor. Uostalom, radilo se o tadašnjem općem europskom trendu, kojemu se nije moglo suprotstaviti. Samo deset godina poslije ova priča se ponovila i kod nas.

 

Proteklih skoro 30 godina je pokazalo da se nisu posve ispunila strahovanja jednih, niti pak očekivanja drugih. “Privatna televizija”, naime, nije postala puno lošija od one “javne”,  na njoj se mogu čuti i vidjeti podjednako dobre i loše emisije kao i na “javnoj”, te kritični tonovi i prema “crvenima” i “crnima” i “zelenima” i “žutima”.  Jedino što se stopostotno ispunilo jesu očekivanja njemačkog gospodarstva, koja može uz odgovarajuću nadoknadu proturiti onoliko “propagandnih poruka” koliko je u stanju platiti. A mnogo je u stanju, pa sportske i svake druge emisije bivaju svako malo prekidani “werbunzima”, taman toliko puta da vam pokvare sportski ili umjetnički ugođaj. Doduše, postoje neki uzusi i u ovoj oblasti, glede ritma i dužine propagandnih poruka.

 

Kada se gledaju prvi početci “privatne televizije” biva sve smiješno, počevši od sadržaja, preko voditelja, pa do publike u studiju. Jer, emisije su i bile zamišljene kao prosječni prosjek za prosječnog građanina, koji će bez velikog razmišljanja kupiti poslije konzumiranja  “zabavnih programa” neki od ponuđenih proizvoda. Dugo je godina, ilustracije radi, najpopularnija emisija na čuvenoj privatnoj tv-postaji “SAT 1” bila “Ići na sve”, u kojoj su se ljudi natjecali kako dobiti i sobom ponijeti doma neki od popularnih potrošačkih proizvoda. Potom su uslijedila razna “kola sreće” (“Glücksrad”), u kojoj su se s malo znanja mogle dobiti vrijedne nagrade. Iluzija je bila perfektna, sve je bilo nadohvat ruke – bio je smisao ovakvih emisija, uostalom kao i cijele “privatne televizije”. Potom se stvari počinju uozbiljavati, nestaju emisije ovog tipa, a zamjenjuju ih zahtjevnije emisije poput kvizova “Tko će biti milijunaš”, koji je i dan-danas jedna od najpopularnijih emisija privatne tv-kuće “RTL”. Uostalom, ova tv-postaja je danas  jedna od medijskih sila i u regiji jugoistoka Europe.

 

U međuvremenu su se, o gle čuda, granice između  “javne” i “privatne televizije” skoro izbrisale, obje, nažalost, sve više nalikuju jedne drugima i po sadržajima i po kvaliteti. Na mnogobrojnim kanalima jednih i drugih vrte se slični kvizovi, jedan te isti “talk show” sa bizarnim sadržajima i skoro istim gostima. Jedino se “privatnima” mora priznati da  prve eksperimentiraju s novim idejama, pa prve i odustanu od raznih “splačina”, ukoliko više ne donose novac. Treba se samo sjetiti, s tim u vezi, masovne euforije s emisijama poput “Big Brothers” i drugih “reality shows”, koje u međuvremenu nikoga ne zanimaju. Ali, zato su uslijedile njihove sofisticiranije inačice tipa “Njemačka traži super zvijezdu”, u kojoj se užurbano traga za novim herojima “društva zabave”.

 

U svakom slučaju, skoro trodesetljetno postojanje privatne televizije u Njemačkoj je kulturološka činjenica prvog reda. Unatoč moru bizarnih sadržaja koje su brojni privatni kanali unijeli u domove, između ostalih i masu soft porno-emisija, kako bi se Nijemci ponukali praviti djecu (što, kako izgleda, nije puno pomoglo), privatne tv-postaje su ako ništa drugo prisilile “javnu televiziju” na konkurentsku logiku, prosto su ih prenuli iz njihovog drijemeža, zasnovanog na sigurnom financiranju iz pretplate. Ali, to nije sve, donijeli su i mnoštvo reportaža, putopisa, dobrog žurnalizma…

 

Doduše, privatne televizije se nikada nisu trudile zadovoljiti ukuse onih koji ovdje maturiraju ili diplomiraju s “jedinicom”, dakle za “odlikaše” su i dalje zaduženi specijalizirani kanali za kulturu (“3 SAT” i “Arte”) ili dokumentaciju (“Phoenix”). Pa ipak, uz milijune zamjerki koje joj se mogu uputiti, bez postojanja “privatne televizije” bi ukupni tv program nesumnjivo bio još gori. Uostalom, koga privatna televizija baš toliko nervira, može uvijek pritisnuti dugme na daljinskom upravljaču, pa, gledati  i slušati “Arte”, “3 SAT”…, sa zahtjevnijim sadržajima!

 

Komentari

komentara