Od protivnika Hitlera do komunističkog diktatora

 

 

Novinski izdavač Springer se bavi mojim rođendanom. Donosi o tome jednu cijelu stranicu u Bildu (op.a. najčitanije njemačke dnevne novine). Ma ne, dvije stranice. Sebe vide kao pobjednike. Primitivno društvo”, komentirao je bivši predsjednik DDR-a u kolovozu 1992. u zatvoru Berlin-Moabit. Umro je dvije godine kasnije.


 

 

Piše: Tom Goeller / Deutsche Welle

 

Erich Honecker je bio čovjek 20. stoljeća. Preživio je sve velike političke promjene u Njemačkoj u ovoj epohi, a bio je i njihov kreator. Kad je 25. kolovoza 1912., prije točno sto godina, rođen u rudarskoj obitelji još je vladao car Wilhelm II. Šest godina kasnije završen je Prvi svjetski rat. Dvadesetih godina prošlog stoljeća izučava zanat krovopokrivača i pod utjecajem svog oca priključuje se Komunističkoj partiji (KPD). 1930. postaje jedan od glavnih dužnosnika u svojoj regiji, pa ga partija radi školovanja šalje na godinu dana u Moskvu.

 

Kada je 1933. Hitler preuzeo vlast, zabranjeno je djelovanje KPD-a. Honecker je povremeno završavao u zatvoru, da bi potom uspio pobjeći u inozemstvo. No, bez obzira na opasnosti uvijek se vraćao u Njemačku i djelovao u ilegali. 1935. otkriva ga Gestapo, pa je 1937. osuđen na deset godina robije zbog “priprema za veleizdaju”. 6. ožujka 1945. bježi iz zatvora i skriva se u Berlinu, a nakon rata se priključuje komunistu Walteru Ulbrichtu, staljinistu koji se iz egzila u Moskvi vratio u Istočnu Njemačku. Ulbricht osniva sovjetsku okupacijsku zonu DDR i postaje njezin prvi predsjednik.

 

Divlji brak

 

Dok se predsjednik Ulbricht držao visokih moralnih načela, njegov se ljubimac Honecker posvetio burnom ljubavnom životu. Mada je već bio u braku, zaljubljuje se u 22-godišnju Margot Feist koja je također kao i on bila angažirana u komunističkoj omladini. S njom dobiva izvanbračno dijete. U ljeto 1952. “divlji brak” druga Honeckera postaje i tema na sjednici Politbiroa DDR-a. On se 1955. razvodi i ženi s Margot, koja potom od 1963. do 1989. obavlja dužnost ministrice za “narodno obrazovanje”.

 

Unatoč moralnim prigovorima starih komunista, Erich Honecker uspijeva napredovati u novoosnovanoj “Socijalističkoj partiji ujedinjenja” (SED) i 1958. postaje sekretar za sigurnosna pitanja Politbiroa. Time Erich Honecker postaje drugi najvažniji čovjek države. 1961. je, među ostalim, bio zadužen i za planove izgradnje Berlinskog zida. Do svoje smrti ostaje uvjeren kako je Berlinski zid bio neophodan “antifašistički zid” koji je doprinio popuštanju napetosti u svijetu.

 

Inače, Honeckerov tjelohranitelj je nedavno ispričao da je njegov šef obožavao svog psa i užasno ga razmazio, da je svako jutro pio sok od limuna. Osim toga, volio je Nescafe i zapadnonjemačko pivo, dok je njegova supruga pušila uglavnom zapadnjačke cigarete marke HB. Dakle, sve ono što je građanima njegove države bilo uskraćeno.

 

Brandt ne prašta


1971. postaje Ulbrichtov nasljednik. Nakon početnog oklijevanja, prihvaća politiku popuštanja napetosti koju je vodio tadašnji kancelar Zapadne Njemačke Willy Brandt. To njemačko-njemačko približavanje rezultira 1972. potpisivanjem “Temeljnog sporazuma” kojim je olakšan prelazak granice između DDR-a i SR Njemačke. Nakon dvije godine Brandt je bio prisiljen dati ostavku jer je u njegovom uredu otkriven jedan špijun DDR-a. Brandt to ubacivanje špijuna Heneckeru nikada nije oprostio.

 

No, to se nije odrazilo na odnose dvije Njemačke. Brandtovi nasljednici Helmut Schmidt i Helmut Kohl nastavljaju politiku ublažavanja napetosti u odnosima s DDR-om. Vrhunac približavanja bio je Honeckerov posjet tadašnjem glavnom gradu SR Njemačke Bonnu 1987. godine. Time je kancelar Kohl zapravo priznao postojanje DDR-a kao druge legitimne njemačke države. Tada nitko nije ni slutio da taj posjet neće biti učvršćenje, nego početak kraja komunističke Njemačke.

 

“Velikodušni Honecker”

 

Nakon tog povijesnog posjeta milijuni građana DDR-a podnijeli su zahtjev za putovanje u Zapadnu Njemačku. Komunistica Sarah Wagenknecht, danas visoka dužnosnica njemačke stranke Ljevica, još je 1992. ljutito predbacila Honeckeru da je bio “suviše liberalan”, što je, prema njezinom mišljenju, značajno doprinijelo kolapsu DDR-a. No, dok su druge zemlje poput Mađarske i Poljske shvatile reforme ruskog predsjednika Mihaila Gorbačova kao priliku za neovisnost od Sovjetskog saveza, Honecker je do samog kraja odbijao promjene, prisjeća se ruski diplomat Valentin Falin. Tako je u vrijeme veličanstvene proslave 40. godišnjice osnivanja DDR-a u ljeto 1989. iz te zemlje na Zapad pobjeglo 20.000 ljudi.

 

Od “dobrog komunista” do diktatora

 

Predsjednik DDR-a je pak bio spreman na krvave sukobe s vlastitim narodom. “Honecker je već potpisao naredbu da se razmjesti vojska i podijelio bojevu municiju. A u Dresdenu su već bili tenkovi”, ispričao je bivši kancelar Brandt. Na kraju je Honecker mogao zahvaliti svom Politbirou da u povijest nije ušao kao nemilosrdni ubojica, budući da su njegovi “drugovi” odbili izvršiti naredbe. Predsjednik DDR-a u ožujku 1991. bježi u Moskvu, no ruska ga vlada izručuje Njemačkoj kako bi odgovarao pred sudom po optužnici za ubojstva na njemačko-njemačkoj granici.

 

Honecker je s gorčinom utvrdio da je na kraju svog života završio u onom istom zatvoru u kojem je bio i u mladosti, kao protivnik nacista. Smatrao se žrtvom i žalio da se danas “zločincima naziva one, koje se jučer s počastima pozdravljalo kao državne goste”. Budući da je bolovao od raka, početkom 1993. obustavlja se postupak protiv njega i dopušta mu se odlazak u Čile gdje su već bile njegova supruga i kćerka. Umire 29. svibnja 1994. godine. Tragedija života i djela Ericha Honeckera je u tome da on, koji je i sam bio progonjen u jednoj diktaturi, sve do smrti nije shvatio kako se postupno od “dobrog komunista” pretvorio u – diktatora.

 

 

HSPF.info

Komentari

komentara