Politički marketing u BiH – Priča iz svakodnevnice

 

Zamislite se kao glavni akter priče koja slijedi. U poštanskom sandučiću ste zatekli letak o novom televizoru, koji možete kupiti u prodavaonici nedaleko od vašeg doma, po nevjerojatnoj ponudi.


 

 

Piše: mr. sc. Selma Kadić / Klix.ba

 

Taj televizor je najbolje što se nudi trenutno na tržištu, slika je kao mlijeko, nema daljinski upravljač nego vam čita misli… Da, dobro ste pročitali! Vi biste gledali BHT kad ono BHT na ekranu, vi biste gledali Sulejmana Veličanstvenog kad ono OBN… Čak se ne trebate brinuti za prijevoz… Sve ljubazni prodavači urade za vas. A cijena? Cijena je prava sitnica, 100,00 KM.

 

I tako se odlučite kupiti taj nevjerojatni televizor. Taman što ste platili tih traženih 100,00 KM, ljubazni prodavači objasne da baš danas nisu u mogućnosti isporučiti televizor na adresu, pokvarilo im se dostavno vozilo. Pa hajde, nećete biti zločesti kupac, imate automobil, a i ne živite daleko, sami možete odnijeti to čudo tehnike do svog doma. Što i uradite.

 

I tako se novi ukućanin uselio u vašu svakodnevnicu i dobio središnje mjesto u dnevnom boravku. Zaista, nema daljinskog… ali… ne lezi vraže, ne čita misli, nego morate svaki put do televizora kako biste gledali omiljenu seriju na ekranu. Nazvali ste prodavača da vam objasni o čemu se radi, ali on vas je opet ljubazno uvjerio da niste dobro shvatili letak… nigdje nije eksplicitno pisalo da TV čita misli. Ni slika nije najbolja, ali “dura se“. Nakon nekoliko mjeseci TV više ne radi, pa ste odlučili ne zvati telefonom, nego otići i reklamirati čudo tehnike. Na mjestu ste doplatili i dobili novi TV prijemnik. Ne zovu ga čudom tehnike, ali radi, ima daljinski i ništa mu ne nedostaje…

 

Pitate se kakva je sličnost ove priče sa naslovom teksta? Velika! Na izborima idemo u prodavaonicu, glasačko mjesto, tamo kupujemo proizvod – politički ideju ili program stranke, koji itekako plaćamo, našim glasom koji smo jednokratno potrošili. Ovim ispada da marketing sira, mlijeka, čokolade, televizora i, s druge strane, političke stranke ili kandidata nisu toliko daleko jedan od drugog. Sve se svakako svodi na razmjenu (novac za proizvod, ili glas za ideju, na isto dođe). Ipak, jedna je bitna razlika. Nakon što vidimo da politička opcija čiju smo ideju kupili ne ispunjava svoja obećanja, ne možemo je reklamirati i za svoj novac dobiti ono što kao potrošač (koji je uvijek upravu, zar ne?) zaslužujemo. Preostaje nam samo čekati sljedeće četiri godine kada dobivmo priliku za novu kupovinu. Ovo nas dovodi do zaključka da bi kupci (glasači) trebali biti barem nekoliko puta oprezniji kada plaćanje vrše kroz svoje građansko pravo, a ne mukotrpno zarađenim novcem. Je li to uistinu tako?

 

Spadam u red onih koji su se dobro prevarili u svojoj prethodnoj kupovini obavljenoj na glasačkom mjestu. Zato nastojim ove godine donijeti mudriju odluku i svoj glas bolje potrošitio. Dozvolite mi da iz svog kuta prokomentiram izborni marketing u glavnom nam gradu. Ne želim biti zlobna i a priori negativna, ali moj kut je da hvalospjevima ne postižemo ništa, jedino argumentirana kritika pomaže da sutra budemo bolji… pa zato krenimo redom… kritikom.

 

Krivi smo i mi… što smo ih pustili

 

Stručnost? Gdje je pobjegla stručnost. Predizborni marketing u BiH je svuda. U taksi vozilima (jer taksist ima malog koji je baš fin i iz fine kuće pa eto da glasujemo za njega), u frizerskom salonu (sestra od frizerke se tek udala i ne može naći posao, pa eto da glasujemo za nju, bit će joj osigurana egzistencija), u kafiću (gazdin rođak je bilder i baš je zeznut, ako dobije mjesto u općinskom vijeću nikom dlaka sa glave neće faliti u mahali), u džamijama, ali i na džamijama, u crkvama… i tko zna već gdje ne. I nije to najveći problem… ali je problem što mi nitko od nabrojanih nije ni pokušao objasniti da su navedeni stručni za poziciju na koju pretendiraju, da imaju konkretnu ideju i plan kako je provesti. Nitko se ne čudi što pojedini “umjetnici“, koji nam se retuširano smiješe sa plakata, izjavljuju da će dići kulturu na višu razinu u općini… Čak ih ni novinar ne upita znaju li da se odluke o kulturi ne donose na općinskoj razini? Gospodin iz iste stranke je čak umirovljenicima obećao i trinaestu mirovinu. Nema veze što se on kandidira za općinsku vlast, a što i ptice na grani znaju da mirovine ovise od Federalne uprave.

 

Ljudi koji preporučuju da glasujem za njihove strine, tetke, sestre ili malog od gazde, se ni u jednom trenutku nisu zapitali o njihovoj stručnosti i znanju da nešto učine. Čak me je konobar u kafiću, pored čije bašte je zalijepljen plakat na strujni vod, vrlo drsko pitao zašto plakat fotografiram. I rekao mi da sam smiješna, jer što ima veze što su nalijepili plakat na strujni vod (koji je, gle čuda, u javnom, a ne privatnom vlasništvu).

 

Možda bi nam kao predizborno štivo godio tekst o rezultatima koje je postigao vrli političar Arnold Schwarzenegger za vrijeme svog guvernerskog mandata (2003. – 2011. godine). Ukratko, zavio je gospodarstvo Kalifornije u crno (a morate priznati da to nije lagan zadatak). Ali, to je Amerika, miljama daleko od nas… hajdemo mi glasovati za strine, ujake, tetke, nazovipjevače, oni nisu Schwarzenegger, oni su naši.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara