Postdemokracija i kraj vjere u napredak

 

„Demokratski deficit“, „performiranje demokracije“, „defektne demokracije“ – u ovakvim politološkim kategorijama iz kasnih 90-ih je lebdjela predstava o tome da je demokracija još uvijek nedovršeni normativni projekt. Demokracija je štitila obećanje za budućnost, nju bi valjalo braniti od aktualnih i budućih neugodnosti i prijetnji i ona je vrijedila za ono što bi trebalo razvijati što je moguće više.


 


Priredili: Hubertus Buchstein & Dirk Jörke / Frankfurter Rundschau

 

Nedemokratskim prilikama u mnogim dijelovima svijeta, kao i manjkavostima realno-postojećih demokracija, prišivala se etiketa „nažalost još uvijek ne”– skopčana s nadom da će te loše prilike u budućoj demokraciji iščeznuti. Ova nada, s odstojanjem od nekoliko godina, prepoznaje se kao autentična paradigmatična jezgra zapadnih teorija o demokraciji nakon 1989. godine; ona je bila zajednički imenitelj za sve teorije demokracije koje su se tijekom 90-ih međusobno nadmetale u znanstvenim raspravama.

 

Ovaj demokratski optimizam danas nije samo u dnevnoj politici izgubio svoje pristalice. I u političkoj znanosti, u njezinim pojedinim strukovnim disciplinama, postoji skepsa, koja u svom „realizmu“ ide još dalje od „realistične teorije demokracije“, formulirane 50-ih i 60-ih i koja se oslanjala na Josepha Schumpetera, od teorije koja je često trpjela oštre kritike zbog njezinih elitno-teoretskih posljedica. Tako se, primjera radi, u nedavnoj međunarodnoj stručnoj raspravi zamjerilo dijagnostičarima demokratskog deficita u EU, da je njihova kritika u velikoj mjeri neopravdana zato što je isuviše liena da reagira na realnosti „post-patetične Europe“ (Jürgen Neyer) s promijenjenim normativnim očekivanjima. Europa je naprosto složen sustav na više razina i u jednoj takvoj konfiguraciji demokratski zahtjevi se na europskoj razini moraju svesti na minimum.

 

U svjetlu ovih rasprava, pojam „postdemokracije“ zaslužuje posebnu pažnju. Pojam su sporadično upotrebljavali Sheldon Wolin i Jacques Ranciere, ali je tek s britanskim politologom Colinom Crouchom termin postdemokracije dobio cjelovitiji analitički pristup, izložen u knjizi Postdemokracija (2004). Prema Crouchevoj koncepciji „postdemokracije“, institucije parlamentarne demokracije – periodični izbori, izborne borbe, stranačka konkurencija, podjela vlasti – ne dovode se, formalno gledano, u pitanje. Postdemokratski politički sustav ima u potpunosti osobine demokratskog režima i otuda se ne može izjednačiti sa pred-demokratskim društvima.

 

Međutim, slika u pozadini legitimnog političkog djelovanja uz sudjelovanje građana, više se ne slaže s realnim datostima: javna izborna borba je spektakl kojim upravljaju rivalski timovi profesionalnih spin-doktora. Oni određuju političku agendu izborom malog broja tema i njihovim insceniranjem, koje se sve više personaliziraju. Građani pri tom igraju samo pasivnu, često apatičnu ulogu, nesposobni za vlastito oblikovanje političkih sporova. U pozadini ovog insceniranja „izbornih igara“, kaže Crouch, odigrava se stvarni politički proces.

 

Dva obećanja demokracije

 

Ovakve teze, svakako, ne mogu polagati pravo na originalnost, imajući u vidu dugi niz labudovih pjesama posvećenih propasti demokracije. Već u antici, nakon propasti grčkog polisa, kod helenističkih filozofa se ustalilo uvjerenje da je prošlo vrijeme demokracije. Također su teoretičari, koji su se u velikoj mjeri međusobno razlikovali, poput Hegela, autora američkih The Federalist Papers-a (1787 -1788), ili teoretičara konzervativne revolucije, dijelili čvrsto uvjerenje da je u slučaju demokracije riječ o projektu prošlosti koji je jednom za svagda prevladan.

 

Ono u čemu se ova  teza o „postdemokraciji“ pozitivno razlikuje od starih i novih labudovih pjesama, je s jedne strane njezina normativna skromnost, a s druge njezina sposobnost da se koristi empirijskim istraživanjem u vezi s demokracijom. Jer lako je i jeftino, na osnovu apstraktnih idealnih predstava, kritizirati konkretno postojeće političke sustave kao nedemokratske. Pored takvog idealističkog pogrešnog suda, postoji ipak opasnost spuštanja normativnog minimalnog standarda. Pitanje bi otuda moralo glasiti: kada se dostiže točka u kojoj se velikodušno kićenje plemenitim atributom „demokratski“, preokreće u „realistični pogrešni sud“ i kada je primjerenije govoriti o „postdemokratskom“ stanju.

 

Da bi se mogao dati odgovor na ovo pitanje, potrebni su jasniji kriteriji. Tako se iz normativnog repertoara suvremenih raznobojnih demokratskih teorija, mogu izvući dva jednostavna, ali bitna obećanja kao kriteriji: najprije obećanje jednake mogućnosti pristupa političkom procesu – bilo da je to u pasivnoj formi glasovanja, bilo u formi aktivne karijere u strankama ili u drugim političkim utjecajnim organizacijama. I drugo, obećanje da se može zajednički oblikovati budućnost zajednice s demokratski izabranim odlukama. Dijagnoza „postdemokracija“ uzima ova obećanja za ozbiljno i suočava ih s pojedinim, već duže poznatijim činjenicama o suvremenoj demokraciji.

 

Najprije o obećanju političke jednakosti: zapadni politički sustavi se razumiju kao reprezentativne demokracije. Politički predstavnici naroda se biraju na izborima. Čin izbora je bit demokratskog legitimiteta, pri čemu se svaki glas jednako računa: „One (wo)man, one vote“. Tako kaže teorija.

 

Empirijsko istraživanje demokracije u stvarnosti nailazi na problem sve masovnijeg neizlaženja na izbore u posljednjim desetljećima. U Njemačkoj, doduše, izlaznost na saveznoj razini nije tako niska kao u Engleskoj ili u SAD-u. Ipak, nevezano za pitanja vrednuje li se 80 posto birača kao visok ili nizak postotak, trebalo bi postaviti pitanje tko i iz kojeg razloga u demokraciji ne koristi to osnovno pravo. I ovdje postoje jasni nalazi: građani slabijeg obrazovanja su prevladano ti koji odustaju od ovog minimalnog vida sudjelovanja. A kada nije riječ samo o izborima, nego je riječ o zahtjevnijim vidovima sudjelovanja, kao što recimo propagiraju zastupnici deliberativne teorije demokracije, tada još više upada u oči socijalna nejednakost. Ukratko: demokratsko obećanje ravnopravnog sudjelovanja gubi na socijalnim dokazima.

 

Kako stoje stvari sa drugim bitnim obećanjem demokracije, obećanjem da se tijek stvari sukladno vlastitim vrijednosnim predstavama može zajednički oblikovati? U osnovi ovog zahtjeva leži demokratska norma koja bi trebala dolaziti od kolektivnih odluka građana koji su istovremeno autori tih odluka. Ova se norma u suvremenim demokracijama prevladano ostvaruje putem povremenih izbora političkih vladajućih ličnosti, čime bi se trebala osigurati izvjesna responzivnost vlade.

 

Kritična dijagnoza

 

Pretpostavka koja vrijedi za ovaj model glasi da demokratski izabrane vlade posjeduju dovoljno veliki manevarski prostor za djelovanje, da bi mogle ispuniti očekivanja koja se u njih polažu. Međutim, i ova je pretpostavka od prije izvjesnog vremena pod sve jačim pritiskom. U tijeku aktualne „promjene državnosti“ sposobnost djelovanja nacionalne države se ograničava barem sa dvije strane. S jedne strane internacionalna tržišta kapitala, rejting-agenture i globalno aktivni Hedge-Fonds dobivaju sve veći utjecaj nad konkretnim uvjetima života građana u suvremenim demokracijama. S druge strane, i u izvjesnom smislu kao politički prateća pojava ovih ekonomskih procesa globalizacije, naddržavne udruge, internacionalne institucije i transnacionalni režimi definiraju okvir kom se demokratski izabrane vlade moraju sve više pokoravati. Postdemokratska dijagnoza razlikuje se od demokratsko-teoretskog mainstreama po tome što ne promatra kritičke opise moderne demokracije kao polazište za političko-reformske agende pune nade, na čijem kraju stoji „više demokracije.“ Kad se govori o „postdemokraciji“ mnogo više se izražava skepsa, koja polazi od pretpostavke da demokracija nema slavno vrijeme pred sobom, nego da ga najvjerojatnije već ima iza sebe. Time ona okončava povijesno-filozofsku vjeru u napredak, koja je do sad bila upisana u projekt modernih teorija demokracije.

 

Posljedice koje nastaju iz ovog preusmjeravanja, teško je ocijeniti. Ipak diskurs o „postdemokraciji“ ne proklamira nužno rezignaciju suvremene teorije demokracije. Promjena perspektive mogla bi senzibilirati kada su u pitanju neugodne društvene pretpostavke političkog stanja, za čim demokracija ima potrebu ukoliko želi ponovno imati budućnost.

 

HSPF.info

 

***

Statovi autora izneseni u autorskom tekstu objavljenom na HSPF.info – Portal Hrvatskog Studentskog Politološkog Foruma nisu nužno stavovi Udruge.

Komentari

komentara