Protiv fasadne demokracije

Euro kriza oslikava neuspjeh besperspektivne politike. Njemačkoj vladi nedostaje hrabrosti da prevlada neizdrživi status quo. To je razlog zašto se situacija u eurozoni konstantno pogoršava, usprkos različitim programima pomoći i bezbrojnim euro summitima. Grčkoj nakon ekonomskog sloma prijeti i izlazak iz eurozone, što bi moglo izazvati lančanu reakciju sa nepredvidivim posljedicama za ostale države članice.


 

 

Italija, Španjolska i Portugal nalaze se u dubokoj recesiji, dok nezaposlenost i dalje raste. Nepovoljna ekonomska situacija zemalja u krizi pogoršava ionako loše stanje u bankama, a zbog rastuće nesigurnosti o budućnosti monetarne unije, investitori su sve manje spremni kupovati obveznice problematičnih zemalja. Rastuće kamate na državne obveznice i sve lošiji ekonomski izgledi, s druge strane otežavaju ionako nimalo lake procese konsolidacije. Ovu samouvećavajuću destabilizaciju možemo pripisati tome što rješenja za prevladavanje krize ne idu u pravcu većeg produbljivanja europskih integracija. Činjenica da se kriza pogoršava svjedoči o nedostatku političke volje i ideja.

 

Opravdanje za dalji korak ka većim integracijama ne proizlazi samo iz aktualne krize eurozone, već isto tako i iz nužnosti da politika zauzda čudovište avetinjskog paralelnog univerzuma, stvorenog od strane investicijskih bankara i menadžera hedge fondova, koje postoji pored realne, na dobrima i uslugama zasnovane ekonomije. Neophodne mjere za novu regulaciju su dostupne, ali ih nećemo moći iskoristiti zato što bi sa jedne strane implementacija ovih mjera u okvirima pojedinačnih država proizvela kontraproduktivne posljedice, a sa druge strane, već izražene namjere u pogledu veće regulacije tržišta, još tijekom prvog sastanka G-20 u Londonu 2008. godine, do sada su ostale nerealizirane uslijed nejedinstvene akcije na svjetskoj razini. Jedna tako velika ekonomska sila kao EU, ako ne ona, onda makar eurozona, mogla bi u ovom pogledu ispuniti avangardnu funkciju. Samo većim integracijama može se očuvati zajednička valuta, bez potrebe za beskrajnim mjerama pomoći, koje bi još više opteretile solidarnost među narodima eurozone.

 

Prijenos suvereniteta na europsku razinu je neizbježan, kako bi se fiskalna disciplina djelotvorno provela, uz istovremeno jamstvo stabilnosti financijskog sustava. Istovremeno nam je potrebna snažnija koordinacija financijskih, ekonomskih i socijalnih politika zemalja članica, sa ciljem ublažavanja neravnoteža unutar monetarne unije. Pogoršanje krize pokazuje da je dosadašnja njemačka strategija odgovora na krizu, koja se sada primjenjuje u Europi, zasnovana na pogrešnoj dijagnozi. Aktualna kriza nije kriza eura. Euro se dokazao kao stabilna valuta. Aktualna kriza nije ni dužnička kriza specifična za Europu. U usporedbi sa oba velika ekonomska prostora, SAD i Japanom, eurozona je najmanje zadužena. Ova kriza je kriza refinanciranja pojedinih država eurozone, što je u prvoj liniji krivica nedovoljnog institucionalnog osiguranja zajedničke valute. Eskalacija krize pokazuje da su dosadašnja rješenja nepotpuna i nedovoljna, te postoji opravdan razlog za strah da će bez bitne promjene tečaja, monetarna unija u njezinom sadašnjem obliku teško opstati. Polazna točka za potpunu konceptualnu rekonstrukciju je jasna dijagnoza uzroka krize.

 

Čini se da njemačka vlada smatra da su svi problemi rezultat nedostatka fiskalne discipline država članica i da se rješenje ima tražiti u dosljednoj politici štednje. Ova pretpostavka osigurava se institucionalno kroz striktna fiskalna pravila, uz kvantitativno ograničene i sa određenim uvjetima povezane pakete za spas, kojima se zemljama u krizi nameće oštra politika štednje. Ova politika dodatno je oslabila ekonomije ovih zemlja i povećala nezaposlenost. Zemljama u krizi, usprkos oštroj politici štednje i strukturnim reformama, nije pošlo za rukom da snize troškove vlastitog refinanciranja na podnošljivu mjeru. Razvoj situacije u posljednjih nekoliko mjeseci govori u prilog tome da je dijagnoza i terapija propisana od njemačke vlade bila jednodimenzionalna. Za krizu se ne mogu okriviti samo države članice, već se ona u većoj mjeri može pripisati sustavnim problemima.

 

Problemima koji se neće moći prevladati naporima pojedinačnih država, već je za njih neophodan sustavni odgovor. Samo se putem zajedničke odgovornosti za obveznice država eurozone, može eliminirati ili makar ograničiti rizik nesolventnosti pojedinih država članica. Sumnje da će se time dodatno potaknuti neodgovorno ponašanje, moraju se sa pažnjom uzeti u obzir, a njima se može izaći u susret time što ćemo reći da zajednička odgovornost ide ruku pod ruku sa zajedničkom kontrolom nad nacionalnim proračunima. Ali neophodni stupanj zajedničke odgovornosti u pogledu fiskalne kontrole, neostvariv je u okviru nacionalnih suvereniteta.

 

Postoje samo dvije strategije za prevladavanje aktualne krize, ili povratak na nacionalne valute svake zemlje pojedinačno, što bi ih izložilo nepredvidivim kalkulacijama visoko špekulativnih deviznih tržišta, ili institucionalno osiguranje zajedničke fiskalne, ekonomske i socijalne politike u eurozoni, sa dalekosežnim ciljem, a to je povratak sposobnosti države da reagira i intervenira na imperative tržišta na transnacionalnoj razini.

 

Sa ovom dugoročnom perspektivom povezano je i pitanje „socijalne Europe“, jer samo za politički ujedinjenu Europu postoje dobri izgledi da će moći preokrenuti već uznapredovali proces pretvaranja socijalnih građanskih demokracija u fasadne demokracije prilagođene tržištima. Već samo zbog ove veze sa dugoročnom perspektivom, druga strategija zaslužuje da joj damo prednost. Ako, kao i dugu eurokrizu, želimo izbjeći povratak na monetarni nacionalizam, moramo nadoknaditi sve ono što je propušteno prilikom uvođenja zajedničke valute, naime, moramo odrediti tečaj ka političkoj uniji, i to prvo za 17 članica eurozone.

 

Zalažemo se, bez okolišanja, da onaj tko želi zadržati zajedničku valutu mora podržati i zajedničku odgovornost, kako bi se prevladao institucionalni deficit u eurozoni. Šarm prijedloga Vijeća ekonomskih eksperata za osnivanje Zajedničkog fonda za otpis dugova, koji je njemačka vlada već odbila, sastoji se u tome što bi on javno ustanovljenom zajedničkom odgovornošću, razbio nastavak iluzije suvereniteta pojedinačnih država. Smatramo da bi trebalo zajednički jamčiti za zaduženost država u okviru Maastrichtskih kriterija, tj. u visini od 60% BDP-a, umjesto za iznos preko ovog postotka.

 

Dokle god vlade ne kažu što one faktički čine, nastavit će se podrivanje slabih demokratskih osnova Europske unije. Bojni poklič američkih boraca za neovisnost „Nema poreza bez predstavljanja“ („No taxation without representation“), danas je ponovno aktualan u svojoj novoj verziji: dokle god unutar eurozone vodimo politiku koja za posljedicu ima efekte preraspodjele koji prevladavaju nacionalne granice, mora postojati i jedan europski zakonodavac koji predstavlja građane (neposredno preko Europskog parlamenta i posredno preko Europskog vijeća), a koji o ovoj politici može odlučivati, inače povređujemo načelo da zakonodavac, koji odlučuje o trošenju državnih prihoda, mora biti identičan sa demokratski izabranim zakonodavcem koji putem poreza i prikuplja ove prihode.

 

Upozorenje bi nam trebalo biti i povijesno sjećanje na ujedinjenje njemačkog Reicha i njegovo oktroirano upravljanje zemljom. Financijska tržišta se ne smiju zadovoljiti kompliciranom i netransparentnom konstrukcijom, dok vlade šuteći prihvaćaju da njihovim narodima vlada centralizirana, osamostaljena, naddržavna izvršna vlast. O ovom pitanju se narodi moraju izjasniti. Njemačka bi trebala, kao najveći neto platiša u Europskom vijeću, podnijeti inicijativu za sazivanje Ustavotvorne skupštine. Samo na ovaj način se može premostiti neizbježni vremenski jaz između neophodnih, ali privremeno još uvijek opozivih hitnih ekonomskih mjera i potrebe za legitimitetom. Sa pozitivnim ishodom referenduma, europski narodi bi na europskoj razini ponovno zadobili suverenitet koji su im „tržišta“ odavno oduzela.

 

Strategija promjene ugovora o EU usmjerena je na osnivanje politički ujedinjenog, središnjeg monetarnog prostora koji je otvoren za pristup ostalih zemalja EU, a posebno Poljske. To iziskuje jasnu ustavno-političku ideju o jednoj supranacionalnoj demokraciji, koja će imati jednu vladu, ali neće biti savez država. Europska savezna država je pogrešan model koji opterećuje solidarnost među povijesno neovisnim narodima Evrope. Neizostavno produbljivanje integracija može biti vođeno idejom da demokratska jezgra Europe treba predstavljati cjelokupnost građana i svakog od njih pojedinačno u njegovom dvostrukom kapacitetu, kao izravno participirajućeg građanina reformirane unije i kao neizravno participirajućeg člana jednog od participirajućih europskih naroda.

 

Ne možemo isključiti ni mogućnost da će ovu inicijativu od stranaka preuzeti Ustavni sud, odlukom o održavanju referenduma za promjenu ustava, tako da će sve stranke konačno morati zauzeti neki stav o ovom pitanju. Inicijativa SPD-a, CDU-a i Zelenih o zasjedanju Ustavotvorne skupštine, o čijim rezultatima bi se odlučivalo na referendumu, ne čini se više tako nevjerojatnom. Smatramo da bi ovakva stranačka alijansa po prvi put, tijekom javne rasprave o europsko-političkim alternativama, mogla uvjeriti većinu građana u prednosti političke unije na europskoj razini.

 

Kriza koja traje već četiri godine dala je značajan poticaj koji je kao nikada do sada usmjerio pozornost domaće javnosti na europska pitanja i kojim je probuđena svijest o neophodnosti reguliranja financijskih tržišta i prevladavanja strukturnih nejednakosti unutar eurozone. Po prvi put u povijesti kapitalizma, kriza izazvana od njegovog najbogatijeg sektora, banaka, ublažena je na taj način što su vlade pokrile štetu novcem poreznih obveznika. Time je probijena granica između sustavnih i procesa iz realnog života, što je građane potpuno opravdano naljutilo. Prevladavajući osjećaj nepravde objašnjava se time da su anonimni procesi tržišta u svijesti građana poprimili neposrednu političku dimenziju. Ovaj osjećaj povezuje se sa potisnutim ili otvorenim bijesom zbog vlastite nemoći, kome bi politika trebala izaći u susret fokusiranjem na demokratsku participaciju i suodlučivanje građana.

Rasprava o finalité procesa ujedinjenja bi pružila priliku da se javna rasprava proširi sa do sada samo ekonomskih pitanja. Percepcija pometanja odnosa svjetske moći sa zapada na istok i osjećaj promjene odnosa prema SAD baca novo svjetlo na sinergijske prednosti europskog ujedinjenja.

 

U postkolonijalnom svijetu, uloga Europe se promijenila, ne samo u smislu sumnjive reputacije imperijalne sile, a da i ne spominjemo Holokaust. Čak i statističke projekcije za budućnost Europi pretkazuju sudbinu kontinenta sa opadajućom ekonomskom snagom i političkim značajem, uz istovremeno smanjenje broja stanovnika. Narodi Europe moraju shvatiti da njihov socijalno-državni društveni model i nacionalnu raznolikost njihovih kultura mogu očuvati samo zajedno. Oni moraju ujediniti svoje snage ako žele utjecati na rješavanje svjetskih problema. Odricanje od europskog ujedinjenja bio bi i rastanak od sudjelovanja u svjetskoj povijesti.

Jürgen Habermas, filozof i društveni teoretičar,

Peter Bofinger, ekonomist i jedan od pet članova utjecajnog Vijeća ekonomskih eksperata,

Julian Nida-Rümelin, filozof, bavi se teoretskom i primijenjenom etikom i teorijama o demokraciji.

 

HSPF.info/Frankfurter Allgemeine Zeitung

Komentari

komentara