Recenzije i najava promocije knjige ‘Dvije knjige pod jednim krovom’ autora dr. sc. Mile Lasića

U povodu promocije ‘Dvije knjige pod jednim krovom’ autora dr. sc. Mile Lasića, koja će se održati 08. studenoga na Filozofskom fakultetu u Tuzli donosimo recenzije iste autora dr. sc. Enesa Osmančevića i dr. sc. Žarka Papića, kao i službeni plakat najave.


 

Dr. sc. Enes Osmančević: Neobičan susret naše prošlosti i budućnosti u „Dvije knjige pod jednim krovom“ Mile Lasića

 

Rijetko gdje se – zagonetke prošlosti i izazovi budućnosti tako suptilno susreću kao u pitanju identiteta, postavljenog i odgonetanog u „Dvije knjige pod jednim krovom“, sveučilišnog profesora, publicista i diplomata dr. sc. Mile Lasića.

 

Zapravo, dvije žanrovski sasvim različite knjige imaju za temu pitanje identiteta u prošlosti, kroz feljton „Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije“, i pokušaj uspostave novog, budućeg identiteta problematiziranog kroz zbirku kulturno-političkih eseja „U potrazi za vjerodostojnim pripadanjem“.

 

U prvoj knjizi „Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije“, koja je zapravo feljton, objavljivan na portalu Vidiportal.ba, autor kroz seriju autobiografskih tekstova problematizira pitanje vlastitog  identiteta Hercegovca u Sarajevu, „Bosanca“ u Beogradu i Jugoslavena u Njemačkoj, apatrida čija je domovina nestala, što su sve bili identiteti dr. sc. Mile Lasića. Ali, ne samo njegovi osobni, već i kolektivni identiteti tisuća i milijuna ljudi u bivšoj Jugoslaviji koji su imali sudbine slične Lasićevoj.

 

Umijećem vrsnog pripovjedača Lasić nas vodi kroz osamdesete i devedesete godina 20. stoljeća  u bivšoj Jugoslaviji kroz niz događaja, predočenih iskreno i vjerodostojno i tekstovima, koji osim faktografske vrijednosti, imaju i analitičku, kritičku, kulturno-političku, mikro-povijesnu i povijesnu dimenziju. Prvi tekst „O „Vođi“, „vođama“ i „vođenima“ vodi nas in medias res u Beograd, devedesetih godina prošloga stoljeća i autentičnim svjedočenjem slika atmosferu mitomanije, nacionalizma, ratne histerije, Vođe u „Srbiji koja je postala pretijesna“. Tema narastajućeg nacionalizma, ratnog huškanja, inspiratora i egzekutora zla, sakrivenih iza akademskih titula, spisateljskih maski, partijskih funkcija, generalskih zvjezdica, bit će varirana kroz svih devetnaest priča. U njima se kao glavni likovi smjenjuju negativci – spominjani izrijekom, kao Slobodan Milošević, Blagoje Adžić, Borisav Jović, Branko Kostić, Milan Milutinović, ili označavani kao „Pojava“ ili „Predsjednik“, a riječ je o tadašnjem predsjedavajućem Predsjedništva SFRJ iz BiH  – Raifu Dizdareviću, pretendentu na Titovu fotelju i samoproglašenim autentičnim tumačem zbivanja u nekadašnjoj zajedničkoj domovini. No, više pažnje Lasić, s razlogom posvećuje pozitivcima, poput Žarka Papića, Branka Mikulića i Bogića Bogićevića, jedne od rijetkih svijetlih figura iz devedesetih godina, koji se u Beogradu suprotstavio vojnoj opciji i „čiji glas je presudio da do državnog udara ne dođe na legalističkoj osnovi“, kako to zapaža autor.

 

Kroz sudbine aktera Lasićevih feljtonističkih priča, zapravo se prelamaju pitanja preuređenja odnosa u Jugoslaviji, ili osamostaljenja republika, pitanje rata i mira, i u njima pitanje opstojnosti Bosne i Hercegovine ili njezinog nestanka u velikodržavnim i nacionalističkim manevrima na tlu umiruće Zemlje. O svojem osobnom iskustvu kroz kontakte sa tadašnjom republičkom i saveznom političkom elitom Lasić svjedoči hrabro, iskreno i beskompromisno, sa osjetnom dozom gorčine, koja ga je odvela u jugoslavensko veleposlanstvo u Bonnu, kasnije BH veleposlanstvo, gdje je bio prvim tajnikom. Dileme s kojima se tada nosio Lasić, u ovoj knjizi dobivaju odgovore, ili čak nova pitanja….

 

Druga knjiga „ U potrazi za vjerodostojnim pripadanjem“ je zbirka kulturno-političkih eseja, uglavnom o pitanjima europskog kulturnog i političkog modela kao nove paradigme za rješavanje ključnih pitanja u postjugoslavenskim zemljama, posebno Bosni i Hercegovini. Zapravo, ova knjiga je nastavak tematiziranja pitanja europske integracijske kulture, kojima se dr. sc. Mile Lasić bavio i u svojih prethodnih pet knjiga: „Europska unija: nastanak, strategijske nedoumice i integracijski dometi“, „Mukotrpno do političke moderne“, „Europe Now – Europa sada ili nikada“,  „Kultura sjećanja“ i „U zemlji zarobljenog uma“.

 

U devetnaest eseja Lasić problematizira pitanja europske političke kulture, utemeljene u procesu nadilaženja „etno-rušilačkog principa“ u modelu nacije-države, do njegovog trans-nacionalnog ishodišta. Bez obzira bavi li se pitanjima euro-integracija, budućnosti zemalja zapadnog Balkana u EU, pitanjima imigracijske integracije, multikulturalizma, kulturne pluranosti, alteriteta, u Lasićevim esejima dominiraju široka erudicija, ali i vrlo specifična znanja o odnosima u EU, koje dovodi u korelaciju sa konkretnim problemima ljudi u postjugoslavenskim zemljama. U traganju za vjerodostojnim pripadanjem ljudi ovog podneblja, Lasić se sa intelektualnom smjelošću obračunava sa maglenim vizijama etno-nacionalista, provincijalnih vođa, mitomanijom, zapravo političkom nekulturom ovog prostora u najširem smislu te riječi i „antieuropejstvom velikog formata“ kako ga Lasić označava.

 

Lasićev diskurs je u osnovi politološki, ali ovisno o temi, on biva i sociološki, historiografski, komunikološki. Hrabro i znalački Lasić vodi dijalog sa idejama velikog filozofa Jürgena Habermasa o ulozi medija, posebno printanih, u demokratskom društvu, povlačeći paralelu sa stanjem medija i novinarske profesije u BiH. Također, kada komentira stavove Bernard-Henri Levya u vezi sa načelima žurnalističke filozofije, odnosno žurnalizma kao filozofije, Lasić pronalazi paralelu i detektira slabosti BH i balkanskog novinarstva i imenuje ih ovisnošću o političkim i financijskim centrima moći i ideološkom sljepoćom, koje u konačnici proizvode jednodimenzionalno javno mnijenje, podijeljeno društvo i demokraturu umjesto demokracije.

 

Kada piše o bijedi podijeljenih društava, o strahu od drugog i drugačijeg, kada kritizira staru, a promovira neophodnost „nove“ paradigme u traženju sigurnije i bolje budućnosti za Bosance i Hercegovce, za regiju zapadnog Balkana u okviru euro-atlantskih integracija, Lasić to čini znalački, originalno, konzistentno i sa stilom, zbog čega ovu njegovu knjigu smatram iznimnim doprinosom u promicanju političke kulture i sa zadovoljstvom preporučujem za publiciranje.

 

(magazin Dani, broj 803, od 02. studenog 2012.)

 


 

Recenzija dr. sc. Žarka Papića knjige dr. sc. Mile Lasića „Dvije knjige pod jednim krovom: Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije i U potrazi za vjerodostojnim pripadanjem“

 

 

Dvije Lasićeve knjige samo su dva dijela istoga, umiranje Titove Jugoslavije – mnoge od nas je suočilo sa traganjem za vjerodostojnim pripadanjem. Neke druge, na žalost u velikoj većini, nije; svoje su pripadanje određivali iz straha od „drugačijih“, iz krajnje utilitarnih razloga, ili su im ga određivali „njihovi“.

 

Autor u ocjeni tijeka stvari u prvoj knjizi jasno utemeljuje svoje stanovište, analitička traganja u „močvarama“ naše političke i intelektualne aktualnosti.

 

1. Stjecajem okolnosti bio sam neposredni svjedok početka „nepodnošljive lakoće umiranja Titove Jugoslavije“ u vrijeme Savezne Vlade koju je vodio Branko Mikulić. Stoga, mogu posvjedočiti istinitosti opisanih događaja i, istovremeno, punu suglasnost sa autorovim ocjenama tih događaja.

 

Pad Vlade Branka Mikulića je za osnovni politički uzrok imao želju i potrebu dijela, već uvelike osamostaljenih, rukovodstava republika da sruše posljednje projugoslavensko uporište koje je imalo institucionalnu snagu i mogućnost djelovanja.

 

Kroz iste ili slične ekonomske i socijalne probleme prolazile su i dvije prethodne Vlade SFRJ, a B. Mikulić je samo naslijedio, prije svega, inflaciju i stagnaciju u gospodarskom rastu. Nije, sa druge strane, „naslijedio“, niti u naznakama, nikakav koncept, a da o programu ni ne govorimo, reformi gospodarskog sustava i osnova ekonomske politike.

 

Vlada (Savezno izvršno vijeće – SIV) B. Mikulića se suočila sa ozbiljnim pritiscima i nesuglasnostima i tijekom 1987., prve pune godine mandata. Rezolucija o ekonomskoj politici za 1988. (jednogodišnji operativni dokument koji je harmonizirao ekonomske politike u nadležnosti republika i određivao pravce ekonomske politike u nadležnosti SIV-a), po prvi put u povijesti usvojena je tek 12. siječnja 1988, a ne na kraju prethodne godine.

 

Postalo je jasno da je nužan značajan korak naprijed u reformi gospodarskog sustava, te je SIV formirao Komisiju za reforme na čelu sa B. Mikulićem. Prvi je rezultat bio „Majski program“ iz 1988. godine sa 3 liberalizacije (cijene, uvoz, devizno tržište) i 3 nominalna sidra (ograničenja plata, javne potrošnje i kreditno monetarnih agregata).

 

Paralelno, Savezni zavod za planiranje, čiji sam bio direktor, pripremio je Program strukturnih reformi gospodarstva, osnove novog koncepta razvoja (izvoz, konkurentnost, efikasnost i produktivnost, itd.), kao i novi Zakon o društvenom planiranju koji je usvojen ujesen 1988.

 

U tom reformskom „zaokretu“, u najgorem balkanskom maniru, traženo je glasovanje o povjerenju SIV-u B. Mikulića. Zahtjev nije prihvaćen i SIV je nastavio raditi.

 

Postavljene su osnove cjelovite reforme, tranzicije u pravom smislu te riječi, prije pada Berlinskog zida i prije nego što se riječ tranzicija počela upotrebljavati. Poziciju SIV-a opisao sam, na savjetovanju ekonomista u Opatiji 1988, kao „let u kavezu“ političkih pritisaka, otpora reformama te konzerviranog gospodarskog sustava.

 

Krajem 1988. godine, bilo je jasno da Program mjera SIV-a za sljedeću godinu (po novom zakonu Rezolucija je ukinuta) neće biti usvojen. Proživljavao sam to veoma osobno, Zavod za planiranje je pripremio, a SIV uz obilje sugestija usvojio taj Program. Branko Mikulić, u najboljoj demokratskoj praksi, podnosi ostavku 28. prosinca 1988. To je bila prva ostavka Premijera i Vlade u povijesti SFRJ. Vladu B. Mikulića „službeno“ su oborili delegati u Skupštini SFRJ Hrvatske i Slovenije. Međutim, u pritiscima na SIV, dovođenju nezadovoljnih radnika pred Skupštinu, orkestriranom nezadovoljstvu u Srbiji protiv SIV-a, vodeću je ulogu imalo rukovodstvo Srbije, sam Milošević. Predstavnici Srbije bili su protiv SIV-a i Mikulića, možda i više od „službenih“ protivnika. U toj „neprincipijelnoj koaliciji“ predstavnici Slovenije i Hrvatske de facto su bili, potpuno nesvjesno, izvršitelji interesa „pokretača“ obaranja SIV-a – Miloševića. To će im se „obiti o glavu“ za manje od dvije godine.

 

Mikulić ostaje velika figura odabrane zemlje koja je, da ih je bilo više takvih, mogla imati i puno bolju noviju povijest.

 

Ovaj dio Lasićeve knjige važan je prilog obrani povijesne istine o jednom čovjeku i jednom vremenu.

 

2. Druga knjiga „O potrazi za vjerodostojnim pripadanjem“ posvećena je veoma dobrim analizama koncepta EU, čija je osnovna supsidijarnost. Autor to precizno definira: „na više razine organiziranja i odlučivanja prenose (se) određena prava, tek ukoliko se problemi mogu bolje riješiti na europskoj, nego na nacionalnoj ili regionalnoj razini… U osnovi ovog načela je, dakle, izgradnja demokratski ustrojene Europske unije odozdo“ (str. 89) te, sa pravom, sugerira da se taj pristup koristi i za uređenje odnosa raznih razina vlasti u BiH (općina, kanton/županija, entitet, država).

 

Tekstovi koji se bave problemima međunacionalnih odnosa, te političke situacije u BiH, odlična su analitička dostignuća. Kompetentnost autora, te jasnoća stavova, razbijaju našu intelektualnu „močvaru“ ili „zarobljeni um“, kako to kaže autor. U intelektualnoj situaciji BiH kojom vlada zastrašujuće neznanje, autorova teoretski i povijesno utemeljena podsjećanja na neke osnovne stvari u oblasti „nacionalnog pitanja“, paradoksalno, znače veliko osvježenje, povratak teorijskoj i povijesnoj istini.

 

Na primjer, nužnost razlikovanja „etnosa“ i „nacije“, te kritika „nepodnošljive lakoće“ prihvaćanja etniciteta kao jedine odrednice identiteta koji je nacionalan. Time se, kako sa pravom zaključuje, de facto vrši potiranje političkog karaktera nacionalne zajednice. To je, u drugom koraku, osnova unifikacije čija je „motorna snaga“ bošnjački nacionalizam uz obilje anegdotski neozbiljnih teza o, na primjer, formiranju bosanske nacije, poistovjećivanju državljanstva sa nacionalnom pripadnošću, itd.

 

„Multietničnost“ je u dnevnopolitičkom žargonu zamijenila „višenacionalnost“ BiH, izlažući javni prostor velikim rizicima agresivnijeg nastupa unitarizma i potiranju nacionalne ravnopravnosti. Na sličan je način veoma važno autorovo upozorenje o razlici između „multikulturalnosti“ kao „datosti“, realnog stanja i „multikulturalizma“ koji je ideološka refleksija te „datosti“.

 

Autor ističe: „neupitna bh. multikulturalnost u pravilu se svodi na multietničnost uz apsolutno nijekanje bh. višenacionalnosti, valjda u funkciji formiranja ‘bosanske nacije’ i unitarne države, dok se po drugima postojeće bh. nacije nastoje oblikovati u forme nacija-država, sa svim atribucijama državnosti… Sa ovim su se, dakle, dominantni narativi u Sarajevu, Mostaru i Banja Luci definitivno upustili u negiranje bh. multikulturalnosti, jednom u unificirajućoj, majorizirajućoj i unitarizirajućoj verziji, a drugi put u monokulturnim verzijama. Od ovoga bitnog nesporazuma u nacionalnom ili državnom pogledu se mora krenuti, ako se misli dobro svojoj zemlji“ Dakle, kako autor sa punim pravom više puta ističe, potrebna je „nova paradigma“.

 

U ovom kontekstu veoma su važna i autorova razmatranja različitih pogleda na problem „identiteta“ te kritika tradicionalnoga liberalističkog tumačenja, redukcije, samog identiteta.

 

Mislim da spojnicu između dvije knjige pod Lasićevim „krovom“ čini potpuno točna ocjena da: „BiH danas guši upravo ono što je Titovu Jugoslaviju i ugušilo na kraju 20. stoljeća, a to je nesposobnost uvažavanja etničke i nacionalne pluralnosti i izgradnje pluralno-političkog društva“ . Tu sam „spojnicu“ nazvao „jednim temeljem“ u naslovu ove recenzije.

 

Kritički pogledi autora na aktualna politička kretanja u BiH, od neriješenosti hrvatskoga nacionalnog pitanja i neprihvaćanja postojanja tog problema do precizne kritike političkih aktera, posebno SDP BiH, utemeljeni su na citiranim autorovim stanovištima.

 

Knjiga M. Lasića u dva dijela nije samo odlična publicistika/teorijska analiza naše datosti, već je i važan korak u „provjetravanju“ intelektualne magle i nepodnošljive zagušljivosti neznanja, arogancije, neistoričnosti te političkog „prodavanja duše đavolu“.

 

Smatram je, stoga, veoma značajnom i svesrdno je preporučujem za tisak.

 

Sarajevo, 23.03.2012. /časopis Diskursi, broj 3

 

 

Komentari

komentara