Sedam Putinovih udaraca

Aktivna mobilizacija agresivno-poslušnog biračkog tijela, koja je 2012. proglašena za osnovni pogon Putinove predsjedničke kampanje, odvija se i danas sa nesmanjenom žestinom. Militaristička retorika i demonstracija slijepe poslušnosti Vrhovnom glavnokomandirajućem definitivno najavljuju epohu „krajnje prostolikosti“ ruske politike. Počinjemo živjeti po zakonima umišljenog ratnog stanja, po zakonima vještački stvorenim od strane vlasti. Ona po svaku cijenu hoće preživjeti, te otuda stižu i njezina nastojanja da takozvani „obični građani“ također po svaku cijenu moraju preživjeti.

Piše: Semjon Novoprudski

Osnivačka skupština Općeruskog narodnog fronta, zakazana je za 11. i 12. lipnja ove godine. Kada se prije dvije godine ova organizacija pojavila na političkoj sceni Rusije (ona formalno još nije osnovana, ali to joj nimalo ne smeta da ima više desetina deputata u Dumi), počelo je i razdoblje aktualnog „vojnog postmodernizma“. Već u samom nazivu ove organizacije, u riječi „front“ sadržana je ratnička ideja otvorene borbe sa političkim neprijateljima, a kako se kasnije pokazalo, i zamisao transformacije složene korporativne države u svima razumljivu i prostu diktaturu „nacionalnog lidera“. Jedan od petorice formalnih osnivača Fronta – organizacije koja će prosto progutati Jedinstvenu Rusiju, ili će članstvo u njoj postati utjecajnije od posjedovanja stranačke knjižice sveprisutne stranke Surkova – bit će trenutni čelnik reanimirane Sveruske političke partije Rodina, Aleksej Žuravljov.

Na Međunarodni dan djece, 1. lipnja 2013, u Muzeju vojne tehnike u podmoskovskom selu Arhangeljskoe, održan je Prvi (radni) kongres ponovno osnovane stranke Rodina. Drug (ili kako se već oni među sobom zovu) Žuravljov je za govornicu na ovom kongresu izašao u poluvojničkoj odori, a preko lijevog ramena mu je bila prebačena široka crvena lenta a`la dobrovoljačka garda, s krupnim natpisom – Rodina. „Naš program je kompleksna strategija nacionalnog razvoja. Nismo ga mi pisali, ali to ne znači da nije naš. Radi se o sedam točaka nacionalne strategije koju je Rusiji odredio predsjednik Putin – sedam moćnih udaraca Putina“, priopćio nam je Žuravljov. A onda je prisutnim novinarima pokazao automat koji je, sudeći po njegovim riječima, glavni instrument realizacije programa njegove stranke. „Ovaj automat nam je poklonio naš vice-premijer, osnivač stranke Rodina, Dmitrij Rogozin. Upozoravam, od sada pa nadalje, svi neprijatelji Rusije će se morati dobro čuvati „predsjednikovih specijalaca““, rekao je Žuravljov mašući opasnim oružjem pred nosovima novinara. I izgleda da se nije nimalo šalio. Tim prije što je i na samom kongresu svoju stranku baš tako nazvao – „predsjednikovi specijalci“.

Novopečeni „Putinovi specijalci“ uradili su ono na što se nije smela odlučiti čak ni Jedinstvena Rusija: sedam Putinovih predizbornih članaka oni su prisvojili i objavili kao svoj stranački program. Dok se Jedinstvena Rusija, sve praveći se da piše neki svoj program, stalno igrala s nekakvim te liberalnim, te socijalnim, te patriotskim „platformama“. Čak su i u svoj osnivački program unijeli izmjene koje su im omogućile tiskati odluke suglasne odlukama svih viših instanci vlasti. Rodina pak oko nekakvih tamo programa nije oklijevala ni minute. Te članke je napisao Putin i to je sve što nam je potrebno znati. U njima je sav naš razum, naša čast, naša savjest. Ako Putin kaže budite ždralovi ili, imajući u vidu imidž oca stranke Dmitrija Rogozina, možda bolje jastrebovi, bit ćemo njegovi jastrebovi koji će svojim oštrim kljunovima nemilosrdno dotući sve strane agente i ostale „neprijatelje Rusije“.

Putin je ranije igrao na kartu „predsjednika svih Rusa“. Danas je on predsjednik samo svojih „specijalaca“, a militarizacija ruske politike, korištenje vojne logike i borbenih metafora u politici je u punom jeku. Nema više nikakvih lukavih i istančanih političkih kombinacija: oporbu – u zatvor, a sve stranke lojalne vlasti – u jedan jedinstveni front, s automatima Kalašnjikov-Rogozin u rukama. Nazivali ih vi putinskim ili ne, ali na političkoj sceni više nema nikakvih političkih programa. Budući da je nastupio trenutak odlučujuće bitke za sve beživotnije tijelo ruske državnosti, sve političke aktivnosti se svode na vrbovanje pristalica zainteresiranih za tuču.

U Rusiji više nitko ne zavodi red: red je odavno zaveden i sada je došlo vrijeme da se, ili od kolega iz bivše korporacije, ili od narodnog gnjeva, obrani ono što je pokradeno. U Rusiji više nema nikakve stabilnosti. O kakvoj stabilnosti može biti riječi kada rektor najcjenjenijeg ekonomskog fakulteta u Rusiji mora spašavati živu glavu bijegom iz zemlje, kada hrabri specijalci tek nakon dvije godine temeljnih priprema uspijevaju uloviti nositelja visokih ordena Ruske pravoslavne crkve i Federalne službe sigurnosti, za invalidska kolica prikovanog gradonačelnika dagestanske Mahačkale, Saida Amirova i kada predsjednik nove stranke vlasti ponosno pokazuje novinarima automatsku pušku.

Objekti represije su nepredvidivi i to svu legalnu politiku pretvara u gusto zbijeni putinski front. I zato, ako bih ovaj tekst nastavio pisati suglasno duhu vremena kojem smo sve bliži, on bi glasio otprilike ovako: „Vojska putinskog fronta probila je obruč stranih agenata…“ i dalje, u stilu vojnih izvještača: „… i stavila točku na mir u Rusiji“. Mada iskreno sumnjam da će vlast, koja je sama sebi objavila rat i time svjesno pretvorila dijelove javnosti u međusobno zaraćene strane, iz tog rata izaći živa.

Izvor: Peščanik

Komentari

komentara