Sjedinjene Europske Države?!

Ovo je pokazatelj brzine kojom se politika krize eura mijenja. Prije samo dva tjedna, sva pozornost bila je usmjerena na novog predsjednika Francuske, Francoisa Hollandea, koji je položio prisegu u Parizu kao Monsieur Rast, i odjurio na svoj prvi zadatak da stane na crtu europskoj Frau Štednji, kancelarki Angeli Merkel.


 

Piše: Ian Traynor – The Guardian

 

„Potrebna su nam nova rješenja. Sve su opcije na stolu“, govorio je Hollande, misleći da će natjerati Angelu Merkel da skine štipaljku s nosa i razmotri ono što u Berlinu zaudara, prvenstveno euro obveznice – da Njemačka riješi krizu jednim potezom, tako što će osigurati dug Španjolske, Grčke, Italije i ostalih. Mrka kapa.

 

Do subote je rasprava o rastu i štednji utihnula, kada je Merkel krenula u napad.

 

Sad je na nju bio red da objavi kako ne smije biti zabranjenih tema dok europski lideri čekaju da vide što će se dogoditi u Grčkoj i Španjolskoj, i planiraju sljedeće poteze za ono što će, po svemu sudeći, biti izuzetno značajan skup krajem mjeseca.

 

Izgleda da Merkel smatra da i Hollande i čitava Francuska blefiraju. Govoreći kako ne treba biti cenzure u zadacima eurozone, ona zapravo predlaže radikalne, federalističke korake koji podrazumijevaju postupno gubljenje državnog suvereniteta u proračunskoj, fiskalnoj, socijalnoj, mirovinskoj i radnoj politici, kako bi se izgradila nova evropska politička unija u sljedećih pet do deset godina.

 

SED – Sjedinjene Europske Države – ponovno su tu. Makar za eurozonu. Takva „politička unija“, koja prepušta osnovne ingerencije Bruxellesu, Luksemburgu i Strasbourgu, oduvijek je za Francuze bila preveliki bauk da bi je ozbiljno razmatrali.

 

Ali Berlin daje signale da će, ako već treba podnijeti teret onoga što smatra neuspjehom drugih, morat će se poduzeti postupni, ali nadasve krupni integracionistički koraci ka bankarskoj, fiskalnoj i na kraju političkoj uniji unutar eurozone.

 

To je razdorna i sporna ideja, koju Merkel nije oduvijek podržavala. Međutim, zbog krize, izgleda da sada ne vidi nikakvu alternativu.

 

U tom smislu, sljedeća tri tjedna će obilježiti mahnita aktivnost, dok eurokrati jure iz jedne u drugu prijestolnicu, ispitujući teren.

 

Herman van Rompuy, predsjednik Europskog vijeća, Mario Draghi, šef Europske središnje banke, Jean-Claude Juncker, premijer Luksemburga i dugogodišnji predvodnik Eurogrupe ministara financija i Jose Manuel Barroso, šef Europske komisije trebaju predstaviti plan za integraciju eurozone na summitu EU 28. i 29. lipnja.

 

Sva četvorica su zakleti europski federalisti.

 

Prije summita, na redu su presudni izbori u Grčkoj i parlamentarni izbori u Francuskoj, dok vrijeme istječe za bankarski sektor u Španjolskoj. Ministar financija u Madridu, Luis de Guindos, kaže da će se sudbina eura odrediti tijekom ova tri tjedna u Španjolskoj i Italiji.

 

Divovski integracijski korak o kome se razmišlja neće spasiti Grčku, izbaviti španjolske banke, dovesti u red Italiju, niti riješiti krizu eura u dogledno vreme.

 

Možda liderima istekne vrijeme, možda iscrpe sve prijetnje i posljednje opomene koje su obilježile „krizni menadžment“ u posljednjih 30 meseci.

 

Ali nadaju se da će otkrivanjem srednjoročne strategije za fiskalnu i političku uniju u eurozoni uvjeriti financijska tržišta u svoju riješenost da izbave euro, da je ova valuta nepovratna i da će tenzije splasnuti.

 

Utjecaj „projekta“ bit će neizmjeran, ukoliko se on pokrene.

 

Naravno, bit će neophodan novi europski sporazum. To će biti mukotrpan proces. Vjerojatno će se morati donijeti i novi njemački ustav, što će možda biti kap u prepunoj čaši.

 

Toliko spominjani „demokratski deficit“ u vođenju Europe eksponencijalno bi se proširio bez radikalne promjene izbornog temelja eurozone. Kakvog bi smisla imalo glasovanje za vladu u, recimo, Sloveniji, ako se u političkoj uniji eurozone odluke o porezu, potrošnji, mirovinama, zapošljavanju donose u Bruxellesu?

 

Uz to, „Europa na dvije trake“ bila bi još izraženija, pri čemu bi se ključne odluke donosile u eurozoni, a ne u EU od 27 ili 28 zemalja.

 

Jaz između Britanije i središta Europe mogao bi postati nepremostiv, što bi samo dovelo do međusobnog optuživanja, a na kraju se završilo prekidom nesretnog britanskog koketiranja sa EU, iako David Cameron i George Osborne predlažu upravo „političku uniju“ kao „nemilosrdnu logiku“ dijeljenja iste valute.

 

U trećoj godini krize, izbor koji čeka Europu postaje mnogo jasniji – smrt eura ili rađanje nove europske federacije.


HSPF.info

 

Komentari

komentara