Sve je pošlo naopačke za vrapce i mačke

Europska unija sada izgleda kao čudan san; ona je bila sredstvo za spajanje niza političkih vrijednosti u složeni sustav koji bi ljudske vrijednosti, bogatu kulturu i ideje o jednakosti stavio u samo središte naše pozornosti. Ispostavilo se da sustav Europske unije može izdržati sve osim krize.


 

Piše: Dagens Nyheter / PressEurop

 

Sada, pod pritiskom financijske krize, svaka država je sigurna samo u jedno – da su njezine granice i njezini interesi važniji od bilo kakvog zajedničkog dobra. Iako više nema starih valuta, ili bar većine njih, stari način razmišljanja i dalje opstaje.

 

Kad zagusti, držimo se nacionalnih država, iako nam banke funkcioniraju po novom globalnom modelu. Novac se sada kreće kao zrak, potpuno slobodno, kako vjetar puše, neregulirano, nestabilno, nesigurno. Međutim, ideje su još uvijek pod ključem. A uz ideje i identiteti. Nema dileme tko je Nijemac a tko Grk; sigurno znamo da smo mi Irci a vi Šveđani.

 

Važno je sjetiti se što je taj san nekada predstavljao. Važno je da sada na europskoj periferiji, gdje ja živim, u Irskoj, ponovno progovorimo jezikom političkog i kulturnog idealizma, ili da uzmemo jezik koji su naši politički gospodari ukaljali i provjerimo je li neke riječi i koncepti još uvijek nešto znače, makar u njima pronašli samo utjehu koju nam pruža poezija, jezik koji se koristi ozbiljno i odgovorno, u vrijeme osobnog zlopaćenja.

 

Jedan oblik našeg europskog naslijeđa jeste to kako se smijemo. U svakodnevnom životu, u našim predanjima i našoj književnosti, ismijavanje i zbijanje šala na vlastiti račun u samom je središtu našeg europskog senzibiliteta. Imamo pravo smijati se caru dok nadmeno paradira. Car je gol. Oduvijek smo se smijali svojim vladarima. General zna da će kaplar, čim se vrati kući ili popije neku čašicu, izgubiti svako poštovanje za njegovo ordenje i uniforme.

 

Kod Shakespearea, luda ili grobar govore razumnije nego kralj ili princ. Kod Cervantesa, Don Quijote je junak samo zato što je tako očigledno mamlaz. Mi u Europi se, ako hoćemo, podsmijevamo i bogu i držimo ga za budalu. Po tome se razlikujemo od stanovnika SAD-a, ili Kine, ili Bliskog istoka.

 

U Europi postoji ideja humanističke kulture koja nam je svima zajednička, nešto što dolazi iz slobode da pišemo i čitamo što god hoćemo, i da mislimo svježe misli i da stvaramo svježe slike. Nekad je Europska unija bila otjelotvorenje ove zamisli, činilo se da potiče sekularizaciju Europe, da u svoje središte stavlja humanističke ideje i toleranciju i jednakost i jednake prilike i mogućnost napredovanja.

 

Europa je postala sinonim za napredak, posebno u zemljama poput Grčke, Portugala, Španjolske i Irske, koje su imale loše putove i nazadnu politiku. Postala je sinonim za mir u zemljama koje su iskusile rat. Zahvaljujući Europi unaprijedili smo svoju infrastrukturu, a i naša politička kultura postupno se promijenila. Ali ponekad je Europa postajala sinonim za novac i moć. Primjećivali smo, na primjer, da plaće irskih političara ili državnih službenika, kad odu raditi u Europu, djeluju vrlo visoko.

 

Još jedna nova pojava bila je tajnovitost koju uživaju zaljubljenici u moć. Europska unija zasnivala se na diplomatskom umjesto na, recimo, parlamentarnom sustavu. Tako je ono što se odigravalo iza zatvorenih vrata, i što se pojavljivalo u tajnim memorandumima, utjecalo na naše živote više od onog što se događalo u našim parlamentima. Kad su se članovi Vijeća ministara sastajali, izdavali su bezlična priopćenja i pozirali za zajedničku fotografiju. Nitko nije znao što su zaista odlučili, ili kako. Europski parlament ostao je glomazan i skup alibi za transparentnost.

 

Činilo se da je Europska unija spremna preuzeti sve veće ovlasti. Činilo se i da uopće nije zainteresirana reformirati se, ili preispitati svoje procedure. Oslanjajući se na diplomatske sustave, stvorila je čudnog neprijatelja zvanog narod. Tako su nastale dvije sile – građani Europe koji su postajali sve bespomoćniji, i europski vladari čija je moć iz godine u godinu rasla. Vladari su često obmanjivali narod; činilo se da vladari znaju što je za narod najbolje.

 

Međutim, neke promjene koje su uveli bile su odlične. Mogli smo prelaziti europske granice bez pečaćenja putovnica, ili, ako vozimo, bez ikakvih pograničnih kontrola. Mogli smo prevoziti robu, uglavnom bez plaćanja carine.

 

Mogli smo živjeti i raditi bilo gdje u Europi. Oduševilo me je kako je zapadna Europa prihvatila istočne zemlje poslije 1989. Oduševila me je ideja da će Europa postati oblast gradova umjesto država, jer su naši gradovi, i ideje i prizori koji u njima vladaju, naša velika europska kreacija.

 

Sviđala mi se ideja da će koncept nacije i nacionalizma ostati dio snova 19. i košmara 20. stoljeća, koji su sada iza nas. Volio sam čak i euro i bio ponosan što je Irska u tome sudjelovala od samog početka. Sviđale su mi se nove uredbe iz Europe o očuvanju životne sredine; volio sam deregulaciju avioprometa. Čak sam vjerovao da će doći dan kada će Europa značiti nešto u svijetu, kada će naš koncept ljudskih prava biti moćan kao euro i utjecati na događanja u Kini ili na Bliskom istoku.

 

U Irskoj smo tijekom godina procvata imali punu zaposlenost. Nismo morali odlaziti iz zemlje kao što obično moramo. Vrijedno smo radili. Kada je gospodarstvo posustajalo, obično smo mogli devalvirati valutu, ili dozvoliti inflaciju. Sada to ne možemo. Kao što euro ide u korist Njemačkoj i drugim bogatim zemljama jer omogućava konkurentnost njihovom izvozu, nama ne odgovara. Ali nemamo izbora.

 

Za to vrijeme, Njemačka i druge bogate europske zemlje predstavljaju se kao izvor sveukupne mudrosti u Europi i, što je možda još važnije, izvor sveukupne vlasti.

 

Pod pritiskom, ideja Europske unije je propala. Sada postoje samo nacionalne države koje slijede svoje interese. Probudili smo se iz velikog sna. U Europi se razdanilo. Sada nam je jedina utjeha to što se možemo smijati svojoj i njihovoj gluposti; ostalo nam je samo sjećanje na ono što je nekada bilo moguće. A zatim i slike, knjige, pjesme i simfonije, velike galerije i muzeji i biblioteke i javne zgade od kojih se sastoji naša kultura.

 

Možemo noću šetati ulicama Lisabona i Rige, Atene i Dublina i Stockholma, i da znamo da će se želja za društvenom solidarnošću i političkim idealizmom opet probuditi, možda i jače kada smo vidjeli koliko je tanana. Ali to se neće dogoditi uskoro.

Izvor: Peščanik

 

Komentari

komentara