U Mostaru održana javna tribina u organizaciji Atlantske inicijative: Put BiH u EU i NATO

Atlantska inicijativa, tribina u hotelu ERO u Mostaru, 15. travnja 2011. godine: „Bosna i Hercegovina  i  euroatlantske integracije“

Piše: Dr. sc. Mile Lasić: Put BiH u EU i NATO


 

 

U Izvješću o napretku BiH na putu ka EU za 2010. godinu, najnepovoljnijem izvješću do sada, i izrijekom je iskazano nezadovoljstvo zaostajanjem BiH iza zemalja u regiji JIE, posebice što se u BiH nije ništa uradilo po pitanju implementacije presude Europskog suda za ljudska prava u „slučaju Sejdić i Finci“ (otkuda je moguća i suzpenzija članstva u Vijeću Europe), što nije donijet Zakon o državnoj pomoći na razini BiH i nije osnovana Agencija za državnu pomoć, jer su to obveze koje su utvrđene u Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, s rokom izvršenja od godinu dana. I baš zbog toga što spomenute i 50-etak drugih obveza nije ili je izvršeno samo djelomično, taj ključni partnerski sporazum BiH s EU i dalje ima status privremenosti. Nije donijet ni Zakon o popisu stanovništva, pa će BiH ostati među rijetkim zemljama koje neće imati popis stanovništva 2011. godine. Od kraja rata, od 1995. godine u  Bosni i Hercegovini je famozna „međunarodna zajednica“ bila prisutna u raznolikim formama, ponajduže u formi Ureda visokog predstavnika (OHR) i s mandatom Ujedinjenih naroda. Upravo ovih dana, 16 godina poslije Daytona, ponovo su reaktualizirane spekulacije o zatvaranju ili premještanju OHR-a najvećim dijelom u Bruxelles (dio bi, navodno, ostao u Sarajevu), čime bi se – ako već ništa drugo – počela realizirati tzv. predbriselska faza u nesigurnom životu BiH poslije rata, o kojoj  tzv. patriotski mediji i građani pod njihovim utjecajem trućaju godinama. Visoki predstavnik gospodin Valentnin Inzko je, naime, krajem siječnja ove godine precizirao u jednom intervju da OHR odlazi tijekom ove ili sljedeće godine. Od tada  se u BiH, i u Federaciji i u RS-u izdogađalo puno opasnih stvari i procesa, a slijede i drugi za koje se ne može znati kuda vode, ali bojati ih se. U svezi održavanja Hrvatskog sabora (u sljedeći utorak i nedaleko odavde), mogu se kao obični građanin i neovisan intelektualac iz ovog dijela Svijeta samo bojati da ne bi odluke i događaji dobili  izvan ili protivustavne forme, te apelirati na političke subjekte da se koncentriraju na legitimna sredstva političke borbe. A legitimna su, primjerice, sva diplomatska sredstva, takva putem kojih bi se veleposlanicima svih zemalja PIC-a, njihovim premijerima i predsjednicima država ukazalo na opasnosti dekonstitucije Hrvata u Federaciji BiH (i cijeloj BiH) i to uz podršku OHR-a, dakle tako što bi se članicama PIC-a postavilo vrlo precizno pitanje: bi li u njihovoj zemlji bilo moguće konstituirati vlast na način kako je konstituirana zakonodavna i izvršna vlast u Federaciji BiH, 17. ožujka ove godine? Ili, kuda sve ovo vodi  ako OHR na odlazku suspendira ni manje ni više nego vrlo važnu odluku Ustavnog suda Federacije BiH iz 2007. godine kojom je bio stavljen izvan snage raniji OHR-ov izuzetak iz 2001. godine? Dakle, je li smisleno posezati pri kraju misije OHR-a za „bonnskim ovlastima“, ako se uopće radi o skorašnjem kraju misije OHR-a u našoj zemlji? Nije li bilo pametnije prije odlaska iz BiH prisiliti na okupljanje sve pobjednike posljednjih izbora, njih je više, oko nužnog ustavnog i europskog reformskog programa, prvo u Federaciji, pa potom i na razini države BiH? Ne bi li i sada, dakle poslije svega, najbolje bilo stvari vratiti na početak u Federaciji BiH, kako bi uopće moglo doći do formiranja vlasti na razini države BiH? U stvari, postoji na ovu temu vrlo poučno „slovačko iskustvo“, jer  tek nakon što su različite političke opcije shvatile da tzv. Mečiarov put i nije drugo do sranputica i izolacija u odnosu na druge zemlje u okruženju, okupile su se oko europskog programa sve relevantne stranke i Slovačka je počela sustizati druge  putem ispunjavanja standarda i kriterija, da bi zajedno s njima i ušla u EU, 01. svibnja 2004. godine. Uostalom, EU bi mogla i odlučnije zaprijetiti sankcijama nekooperativnim liderima, i ne samo zamrzavanjem njihovih konta i zabranom putovanja u inozemstvo, ili uskraćivanjem pojedinih fondova za njihove političke atare. Bogohulno je reći, ali bi EU možda trebala uvesti sankcije cijeloj BiH, dakle isključiti je na određeno vrijeme iz svih programa pomoći, kako bi bh. građani postali svjesni što im rade njihove političke elite. Od ranije se, dakle, znade kako odluka o premještanju ili zatvaranju OHR-a zavisi od napretka koji Bosna i Hercegovina postiže u ispunjavanju posebnih ciljeva i uvjeta (tzv. 5+2 paket) kojeg je 2008. godine usvojio Upravni odbor Vijeća za provedbu mira. Znade se, također, da dok je OHR u zemlji, BiH i ne može dobiti status zemlje kandidata u odnosima s Europskom  unijom, pa je već po tomu i formalno i stvarno iza svih zemalja ZB koje taj status imaju (Hrvatske – na pragu EU, Makedonije  –  ima status kandidata od 2005., Crne Gore – od 2010.,  i Turske – ima ga od 1965.),  ili će ga uskoro dobiti (Albanija, primjerice, ili Srbija koja se nada kandidatskom statusu u ljeto 2011. godine, nakon što je ispunila „avis“).Europska unija je, dakle, konačno započela važne pripreme za povećanje svog angažmana u BiH, ali do toga u praksi i ne može doći prije zatvaranja ili premještenja OHR-a. Kad će do toga doći nitko ne zna, jer je politička situacija u BiH poslije izbora od 03. listopada i, posebice, ovih proljetnih dana 2011. godine, takva da se malo čemu dobromu smije nadati, prije se bojati onog što dolazi. U igri su, dakle, sve moguće solucije, neki sanjaju i disolucije, izuzev one, nažalost, koja bi na bazi političkog dijaloga i kompromisa tražila što brži put u Bruxelles, prvo u NATO pa potom i u EU. Pri tomu bi BiH trebalo praviti popust pri prijemu u NATO, ali ne i u Europsku uniju…

I


Iz sigurnosnih i svih transformacijskih razloga nužne modernizacije bilo bi nužno da sve zemlje ZB ili JIE čim prije shvate kako i nemaju drugog smislenog puta do stići u EU preko članstva u NATO-u. Posebno bi u BiH morala vrijediti maksima: poduzeti čim prije sve pripremne korake koje vode članstvu u ovom vojno-političkom savezu, vlastite sigurnosti radi, ali  i članstva u EU radi. Svako prenošenje narodnosnih ili građanskih suverenih ili neotuđivih prava s entiteskih ili državnih razina na Bruxelles i ne znači, uostalom, drugo do da se i kod nas počinju primijenjivati principi prenijetog ili djeljivog suvereniteta. Ili, koristeći metaforu pokojnog Zorana Đinđića, najbolje  početi s ponajvećom žabom, ako se već moraju gutati žabe. U BiH se nije, nažalost, naučilo mnogo iz ove Đinđićeve mudrosti, pa se zemlja i dalje koprca u  izmišljenim dilemama ili se prosto izmišljaju afere kao zamjena za smišljanje gospodarskih programa i akcija. Ilustracije radi, naša zemlja je u travnju prošle godine na neformalnom NATO sastanku u Talinnu pozvana da pristupi Akcijskom planu za članstvo (MAP), uz veliki uvjet da se na državu BiH uknjiži 69 lokacija s tzv. perspektivnom nepokretnom vojnom imovinom i da se te lokacije dodijele na korišćenje Ministarstvu obrane BiH. Od tada do danas nije se, međutim, ništa učinilo po ovom pitanju. Ovdje nazočni, uvaženi norveški veleposlanik, Nj. E. Jan Braathu je najpozvanija osoba posvjedočiti o ovomu, s obzirom na norvešku ulogu u posredovanju oko dobijanja uvjetnog MAP-a za BiH. Radi se o tužnoj istini da su bh. političari bili uoči spomenutog skupa u Estoniji blizu dogovora o vojnoj imovini, pa se poslije toga sve raspršilo u vjetar, slično kao i s nekim drugim skoro pa dogovorenim reformama. Republika Srpska inzistira danas vrlo tvrdoglavo da se nepokretna vojna imovina s teritorije RS-a može dati samo na korišćenje Ministarstvu obrane, ali se ne može uknjižiti kao državno vlasništvo. Posrijedi je, dakle, demonstracija uvjetne državnosti RS-a unutar međunarodno priznatog suvereniteta BiH. U međuvremenu je vlast u Federaciji formirana s mukom i na mišiće, uz obilno kršenje Ustava Federacije BiH i Izbornog zakona, ali uz neprikriveno davanje „zelenog svjetla“ od strane SAD i OHR-a, pri čemu su  tzv. bonnske ovlasti Visokog predstavnika iskorišćene na najpogrešniji mogući način i u najpogrešnijem momentu;  u Mostaru slijedi, kako je već rečeno, kao odgovor na ovu OHR-ovu neprincipijelnost, i druge zakulisane igre, održavanje Hrvatskog sabora; u RS-u je najavljeno održavanje referenduma u čijoj je osnovi osporavanje ne samo Suda i Tužiteljstva BiH, nego i smisla postojanja drugih državnih institucija na razini BiH, pa i same uloge OHR-a.    Dakle, Bosna i Hercegovina je od dobijanja uvjetnog MAP-a do danas pokazala sve drugo samo ne sposobnost postizanja unutarnjeg političkog kompromisa koji je ključna pretpostavka za iskorak ka punom članstvu u MAP-u i tzv. prvi od mnogih ANP-ova (godišnjih nacionalnih planova). A bez unutarnjeg kompromisa BiH i ne može i ne smije biti primljena u NATO, dakle u najmoćniji i najvažniji vojno-politički savez koji počiva na konsenzusu. Kakvi smo, kad bismo bili unutra, možda bi odmah razbucali  svojim beskrajnim sporenjima i NATO?. Ma koliko bi to bio spas za državu BiH, nije realno očekivati popust ni pri prijemu BiH u NATO, a pogotovu ne u Europsku uniju. U zemlji se, dakle, siju iluzije i o tomu, traži se popust dok njezini politički akteri demonstriraju političku kulturu nadmetanja i nadbijanja umjesto kompromisa, čime su sami sebe isključili iz procesa euroatlantskih integracija. To je svakome izvan BiH jasno kao na dlanu. Pri tomu mislim na sve političke subjekte, počev od federalnih etnokratskih subjekata – hrvatskih i bošnjačkih političkih elita, do  „bošnjačkocentričnog SDP-a“ (E. Kazaz), koji je zbog narcisoidne i antieuropejske politike lidera ove stranke  postao najveći proizvođač političkih magli, pa time i problem u Federaciji BiH  i u cijeloj  zemlji, odustavši onako uzgredno da bude alternativa izuzev na riječima. O Dodiku i RS-u neću trošiti riječi. Ali, ne vidim u čemu se razlikuju dvojica oficijelnih socijaldemokratskih lidera, onaj SNSD-ovski i ovaj SDP-ovski, izuzev što ovaj potonji lider ima još i veće ambicije – voditi domaću politiku kao da ćemo sutra biti 51. članica SAD, a ne trideset i neka članica EU, zabijajući dodatni antieuropejski klin u odnosima SAD i EU, i što je gore autogol u bh. odnosima s Europskom unijom. Uostalom, u silnoj buci koju su Lagumdžija i mediji pod SDP-ovom kontrolom podigli kako bi napravili dimnu zavjesu oko „puzajućeg državnog udara“, plasiran je i čitav set bizarnih najava, između ostalog kako ćemo, navodno, već 2014. godine biti punopravna članica NATO-a. Rekao bih samo, ako do tada budemo imali iza sebe prvi ANP bilo bi dobro. Ilustracije radi, Republika Hrvatska je kao relativno sređena zemlja u odnosu na BiH trebala sedam ANP-ova, od 2002. do 2009., prije nego što je postala punopravnom članicom NATO. Uostalom, sjetiti se kako „mašta može svašta“, kako se iz istih političkih niša sijala iluzija – i povodom konferencije PES-a prošle godine  u Sarajevu – da ćemo do 2014. godine biti i u EU. S tim u vezi su, dakako, i sve aktualne nebuloze  iz istih izvora o Daytonu II, Daytonu plus, čak je i Drvar II spomenut, navodno su takvo što sugerirali i izvjesni američki partneri u razgovorima. Možda je netko stvarno takvo što negdje i spomenuo, ali je američki veleposlanik imao ovih dana  pune ruke posla demantirati sve ono što je netko iz unutarnjo-političkih bh. potreba smatrao za shodno lansirati baš iz Amerike. Ili, da se našalimo malčice, nisu li novinari i urednici Slobodne Bosne – s genijalnom dozom feralovsko-domanovićevskog osjećaja za mjeru stvari – u pravu kada su izvijestili u broju od 07. travnja o.g.,  kako se Z.L. tijekom boravka u SAD susreo s bh. veleposlanikom pri UN I.B. u New Yorku (neki zlobno kažu kako bi mu ovaj ponio kofere, u svakom slučaju je izvjesno da je dotični gospodin  – kojemu je East River i prvo zaposlenje u životu, ma koliko to ujedno bila i najvažnija diplomastka pozicija, poslije MIP-a, u svakoj zemlji izuzev BiH – propustio sjednicu Vijeća sigurnosti UN)? Na tom važnom bilateralnom susretu Barbalić-Lagumdžija u New Yorku je dogovoren, također važan bilateraln susret Z.L. s bh. veleposlanikom u Berlinu, po povratku, čuvenim poliglotom Tomislavom Limovim, na kojemu je opet utanačeno da se  Z.L. po povratku u zemlju susretne i sa članom Predsjedništva BiH, gospodinom Željkom Komšićem, na sarajevskim Poljanima. No, šalu na stranu, Akcijski plan za članstvo (MAP) podrazumijeva ozbiljne ljude i političare, a njih nema ni na vidiku u bh. politici ili bh. politikama. Ma koliko bi to bilo dobro i važno za zemlju, nažalost nije realno očekivati skorašnje postizanje konsenzusa ni po pitanjima MAP-a, ni prvog ANP-a, a pogotovu je nemoguće nešto ozbiljno očekivati glede približavanja BiH ka EU …

II

Sva raspoloživa saznanja o iskustvima drugih zemalja koje su pristupile NATO-u, posebice Hrvatske, govore da bi pristup NATO-u cijele regije JIE ubrzao i procese približavanja onoj zajednici koja uistinu producira dobre vibracije u cijeloj Europi i svijetu, a to je Europska unija. Uostalom, odnosi EU i NATO-a su vrlo suptilna tema za sebe i zbog toga što EU ne odustaje od koncepta razvoja sustava vlastite sigurnosti, ma koliko se tomu protivili Amerikanci. Dakle,  tek kada zemlje JIE budu u NATO, pa potom i u EU bit će zaštićene i od vlastitih potencijalnih suludosti. U slučaju BiH to znači da bi nekakvog napretka moglo biti tek kada se njezine političke elite odreknu iluzija o izgradnji nacija-država u separatističkoj ili hegemonističkoj i unitarističkoj verziji, te s tim u vezi dovođenja u pitanje unutarnjeg ustgrojstva o trokonstitutivnosti BiH ili pak suverenosti BiH i njezinih granica. Pozivajući se još jednom na Đinđićevu „veliku žabu“, smije se u slučaju Bosne i Hercegovine kazati kako bi za ovu totalno podijeljenu i devastiranu zemlju  članstvo u NATO redovima značilo i političko smirivanje trusnog područja, pa potom i snažan impuls u pravcu ubrzanog približavanja EU. U jednu riječ, svaka transformacija političkih i vojnih i gospodarskih i svekolikih drugih kapaciteta koja vodi u NATO, potiče zakašnjelu modernizaciju politički zapuštenih društava JIE, posebice BiH, i u konačnici bi moglo donijeti mir i visoke civilizacijske standarde i u BiH i u regiju JIE. Pri tomu je Europska unija posebno važna priča, jer ona  i nije drugo do „projekt mira“. Ona bi, povrh svega drugoga, mogla značiti i definitivni spas za BiH, jer je “nešto između” nadnacionalne i međudržavne forme organiziranja, jer je sui generis tvorevina, čija se i snaga skriva upravo u onomu što na prvi pogled izgleda kao njezina slabost, dakle u fenomenu djeljivog i prenijetog suvereniteta i, posljedično, kompleksnog „upravljanja s onu stranu nacionalne države“. Dakle, skoro pa idealan model upravljanja i za zemlje kakva je BiH. Europska unija je, dakle, sama po sebi implicitna polemika s etnokratama i nacionalistima, ali i s jednodimenzionalnim političarima tobožnje građanske orijentacije koji ne razumiju ništa od filozofije „otvorenog društva“ i novog europskog mišljenja, dakle dogmatama i neostaljinistima i u BiH i u regiji JIE. Svaka usporedna, komparativna analiza, naime pokazuje, da se snaga EU ne krije samo u jakom gospodarstvu nego upravo u kombinaciji maksimalne tolerancije i uvažavanja njezinih sastavnica, kao i čvrstih pravila i mehanizama koji od EU čine  zajednicu sposobnu za odlučivanje i samoreformiranje. Utoliko je EU sve ono što BiH, ali i druge države ZB u izvjesnoj mjeri još nisu,  pa bi njezina iskustva, posebice načelo supsidijarnosti, racionalnog organiziranja, uključivo iskustvo regionalizacije, mogla pomoći da se putem tzv. europeizacije domaćih politika iskorači u pravcu racionalnog organiziranja već u predpristupnim fazama u kojima se i BiH nalazi.

III

BiH se, nažalost, nalazi  anno Domini 2011 u slijepoj ulici glede euroatlantskih integracija, beskrajno izgubljena u unutarnjim protivurječnostima i bez ikakve iole respektabilne  domaće političko-europsko-atlantske integrativne snage, ako izuzmemo nekolicinu nevladinih udruga ili usamljenih profesora sa sveučilišta – proeuropejaca koji znaju da se u ovoj zemlji i ne smije raditi ništa drugo do kopirati dobra iskustva drugih zemalja iz Istočne Europe koja su već u Europskoj uniji. Kod nas se, pak, takvi i ne slušaju, nego iluzionisti rade svoj posao prividne europeizacije naše zemlje tako što se za BiH traže izuzeci od pravila približavanja i EU i NATO-u. U stvari, bh. političke elite mole Boga da sve ostane po starom kako bi njima bilo i dalje super ugodno. Upućeni znanstvenici i stručnjaci za europske integracije u nevladinom sektoru (i rijetki u vladinom sektoru) govore, dakle, o nužnosti europeizacije domaćih politika i o fenomenima vertikalnog i horizontalnog razumijevanja procesa pridruživanja EU.. Pri tomu se pojam „EUizacija“ koristi u pravilu za vertikalni proces „formalno-pravnog  približavanja“ koji se svodi na ispunjavanja uvjeta i obveza iz: a) studije izvodljivosti; b) Sporazuma o stabilizaciji i asocijaciji; c)  kandidature; d) pregovaranja članstva, i e) samog članstva. Ova vrsta približavanja se u suštini vrti oko „konvergencije politika“, „harmoniziranja zakonodavstva“ i „političke integracije“, što sve zajedno uzevši i nije drugo do ispunjavanje „Kopenhagenskih kriterija“. U zemljama ZB je „EUizacija“ postala prihvatljiva skoro za sve segmente političke scene, uključivo vladajuće garniture koje je razumiju najčešće  kao nužno zlo za sticanje statusa u odnosima s EU, koji omogućuje korišćenje sredstava iz predpristupne pomoći (IPA fondovi, pri čemu zemlje koje nemaju status kandidata koriste samo dvije od pet IPA-komponenti). U jednu riječ, „EU-izacija“ i nije drugo do početni politički projekt koji mogu podržati svi liberalni političari – proeuropejci, ali i notorni antieuropejci, jer računaju da će dobiti neku crkavicu iz EU-fondova i da im takva prilagodba može pomoći doći na vlast ili za produženje ostanka, ukoliko su već na vlasti.     Posve je druga stvar s tzv. horizontalnim približavanjem, s  „europeizacijom“, jer ona podrazumijeva dubinske unutarnje reforme, dakle onu već spomenutu europeizaciju kompletnih domaćih politika. U biti se pri tomu radi  o ubrzavanju „zakašnjele tranzicije“ i/ili o korekcijama njezinih izopačenosti, pa s time i konsolidaciji demokracije i stvaranju uvjeta za održivi razvoj. Rječju, radi se o potrebi da logika europskih integracija konačno profunkcionira i unutar zemalja ZB, to jest da i u njima konačno profunkcioniraju principi i pravila pravne države. Svi upućeni u poslove europskih integracija znaju, naime, da upravo ovim putom proces pristupanju EU prestaje biti (samo) dio vanjske politike jedne zemlje i pretvara se korak po korak u unutarnju politiku zemlje-pristupnice EU. Dakle, ovoj vrsti  razumijevanja približavanja zemalja ZB Europskoj uniji je beskrajno jasno da se svim ovim radi i o zakašnjelom civilizacijskom iskoraku bh. Ili balkanskih društava u pravcu normalnih društava, u kojima funkcioniraju pravne norme, pa se uspostava funkcionalne pravne države uz pitanja održivog razvoja smatraju samom suštinom euroatlantskih približavanja. Razumije se, horizontalni političko-pravni, socijalni i gospodarski proces pridruživanja ili „europeizaciju“ domaćih politika mogu provesti u djelo samo nekorumpirane elite i slobodni građani. Iz svega rečenog se, dakle, nameće sam od sebe zaključak, kako su u svim zemljama JIE, a u prvom redu u BiH, nužne ustavne i pravno-političke reforme, jer se već  tijekom procesa približavanja EU mora osigurati pro-funkcioniranje pravne države, počevši od neovisnog sudstva pa nadalje, kako bi se zaustavila korupcija i kriminal, potom i potpuno neovisan rad svih bitnih regulatornih i kontrolnih tijela u državi …

IV

Na samom kraju se mora kazati kako su približavanje i institucionalizacija odnosa s NATO-om i Europskom unijom od neprocjenjivog značaja za opstanak i razvoj Bosne i Hercegovine. Pri tomu bi bila zajednička vizija političkih lidera o pravcu kretanja zemlje i o reformama koje se odnose na NATO i  EU doista ključna pretpostavka i za opstanak zemlje i za njezino članstvo u NATO i Europskoj uniji. Od posebnog značaja je, pak, doslovno ispunjavanje PIC-ovog „5+2 paketa ciljeva i uvjeta“, jer bez promjene statusa OHR-a nema ni sljedećeg koraka u procesu približavanja euroatlantskim integracijama.                 U PIC-ovom communiquéu  iz 2008. godine je pozdravljeno potpisivanje Sporazuma o stabiliziranju i pridruživanju, ali je ukazano odmah da je to samo prvi iz paketa dva uvjeta i pet ciljeva za tranziciju OHR-a u Ured posebnog predstavnika EU. Od tada su bh. vlasti na svim razinama uspješne samo u neispunjavanju obveze iz potpisanog SSP-a, zbog čega je on – iako su ga ratificirale sve članice EU – i dalje na stand by-u i u statusu „privremenosti“. PIC je tada, inače, što se tiče pet uvjeta kazao sljedeće: cilj jedan – prihvatljivo i održivo rješenje pitanja podjele imovine između države i drugih razina vlasti; cilj dva – prihvatljivo i održivo rješenje pitanja imovine obrambenih struktura: cilj tri – potpuna provedba Konačne arbitražne odluke za Brčko: cilj četiri – fiskalna održivost (nadležni organi vlasti trebaju okončati usvajanje Zakona o Nacionalnom fiskalnom vijeću i formiranje Nacionalnog fiskalnog vijeća); cilj pet – jačanje vladavine prava… (Communiqué Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira, PIC SB Political Directors, 25.06.2008.)  S tim u vezi treba još jednom dotaći ono što je početkom 2011. godine obznanjeno kako će se OHR do kraja 2011. godine, ili tijekom 2012. godine početi povlačiti iz BiH. Paralelno s tim je obznanjeno kako Europska unija bira između 12 kandidata budućeg šefa Delegacije EU koji bi bio i specijalni predstavnik EU, makoliko bio sastavnim dijelom novoformiranog vanjskopolitičkog aparata EU pod ravnateljstvom barunice Catherine Ashton.  Taj i takav bi trebao, dakle,  stići u BiH u naredna četiri mjeseca i imati dobar dio kompetencija koje je do sada u svojim rukama imao Visoki predstavnik. Ovakve namjere EU i međunarodne zajednice se moraju vrlo pažljivo registrirati, ali uzeti i s rezervom. Jer se trebaju respektirati i činjenice da se o zatvaranju OHR-a govorilo već 2007. godine, ili pak da od ljeta 2008. godine postoji dokument PIC-a, u kojem su formulirana  „dva uvjeta i pet ciljeva“ o zatvaranju OHR-a, koji su samo  dijelom ostvareni. U situaciji djelomično ispunjenog prvog uvjeta, neostvarenog drugog i skoro nedirnutih pet ciljeva nije, dakle, realno očekivati potpuno zatvaranje OHR-a, kao mehanizma međunarodne zajednice i pod kontrolom UN, i prenošenje sviju njegovih kompetencija na budućeg šefa Delegacije EU u BiH, ma koliko neke zemlje EU pritiskale upravo u tom pravcu. Radi se, dakako, u prvom redu o SR Njemačkoj, duboko povrijeđenoj što je uz pomoć Zlatka Lagumdžije, američka administracija još jednom pokazala zemljama EU, posebice Njemačkoj (skoro se zaboravilo da su svi bh. političari bivali proteklih mjeseci po više puta u Berlinu) da se u Washingtonu o EU razmišlja u kategorijama „političkog patuljka“ ili u najboljem slučaju o EU  misli kao „mlađem bratu“. Šteta, zapravo, jer Nijemci i neki drugi Europljani bolje od Amerikanaca znaju da se u BiH ne smiju dekonstituirati narodi, ma koliko bili mali, i da je jedini spas za BiH članstvo i u NATO-u i u EU. Političko i politološko najvažnije pitanje u ovom momentu glede euroatlantskih integracija glasi: je li BiH – takva kakva jeste – uopće u stanju odgovoriti izazovima pridruživanja jednoj globalnoj vojno-političkoj alijansi kakva je NATO, ili pak regionalnoj organizaciji kakva je Europska unija? Drugim riječima, je li BiH u stanju takvo što postići putem ispunjenja svih preostalih obveza i u jednom i u drugom slučaju? Bojim se da je odgovor na oba pitanja negativan i da se do prihvatljivog rješenja za sve neće moći doći uopće ili neće moći doći uobičajenim putom! Apelram, i izrijekom, za „prečicu“ iliti popust glede pristupa NATO-u i za mukotrpnu modernizaciju glede pristupa EU, po uzoru na slovački, post-mečiarski put. A tko je u bh. politici „Mečiar“, ili ih nužno ima više, kao što je i „slučajnih prolaznika“ daleko više od onog spomenutog po imenu, odgonetnite sami…

Mostar, 15. tavnja 2011. godine

Komentari

komentara