Uz ekonomiju se mora vladati, ali ekonomija ne smije biti racionalnost vladanja

 

Posao kolumnista ovih dana je vrlo lak, pišeš o onome što je netko već jednom rekao. Taj netko je Michel Foucault, a to što je rekao, ispričao je 28. ožujka 1979. godine. Jedno od predavanja o liberalnoj i neoliberalnoj misli posvetio je nevidljivoj ruci, pojmu kojim je Adam Smith, osnivač nacionalne ekonomije, pokušao shvatiti mehaniku tržišta.


 

 

Piše: Isolde Charim – TAZ

 

Mehanika po kojoj svatko slijedi svoje osobne interese a usprkos tome – „kao nevidljivom rukom vođen“ – nastaje cjelokupni funkcionalni ekonomski proces. Ova je ideja tijekom proteklih godina postala središnja tema neoliberalnog diskursa. Tržište kao čudesni stroj u koji čovjek unosi osobni interes, a koja proizvodi opće dobro.

 

Što je ova nevidljiva ruka, pita se Foucault. Popularno objašnjenje glasi da je ona Smithov ekonomski optimizam ili teološki ostatak, proviđenje ili mjesto blagonaklonog boga, koji nadzire ekonomske procese. U svakom slučaju, riječ je o tome da postoji transparentnost ekonomskog svijeta, doduše ne za pojedinca, već za privilegiran pogled. Na ovom mjestu Foucault se malo duže zadržao.

 

Za Foucaulta u Smithovoj konstrukciji najvažniji pojam nije „ruka“ već je to drugi element – „nevidljivost“. Ova nevidljivost čini da nijedan ekonomski akter „ne može i ne treba tragati za općim dobrom“. Nijedan ekonomski akter, a isto tako nijedan politički, dodaje Foucault. Ovo je ključna točka – za političkog suverena svijet ekonomije ostaje nedodirljiv. Iz ovoga proizlaze dva zaključka.

 

Prvi. Politika se ne može miješati. Ako ekonomska mehanika funkcionira tako što svatko slijedi svoje vlastite interese, onda prema ovoj logici vlada ne smije ometati pojedince u vršenju ove funkcije. Oosba korist je osnovna produktivna snaga, te stoga za nju mora vrijediti laissez-faire.

 

Drugi. Ne postoji vrhovni pogled koji može u potpunosti obuhvatiti sve ekonomske procese, a prije svega to nije pogled koji posjeduje politika. Politika ne može planirati ekonomiju. Ideja voljnog usmjeravanja ekonomskih procesa prema ovom mišljenju je samo obmana.

 

Politička ekonomija sredine 18. stoljeća oslobađa suverena od zadatka nadgledanja cjelovitosti ekonomskih procesa. Ona tvrdi da se svijet ekonomije ne može kontrolirati. Ova nemogućnost prepoznavanja ekonomskih procesa je upravo osnova funkcioniranja ekonomije.

 

Važno je što je Foucault već 1979. anticipirao cijelu raspravu. Njegova dekonstrukcija središnje metafore neoliberalnog diskursa pruža nam značajan uvid, jer pokazuje da je „nevidljiva ruka tržišta“ upravo suprotnost od onoga što se uobičajeno pod njom podrazumijeva – ni transparentnost ni teološki ostatak. „Ekonomija je“, kaže Foucault, „ateistička disciplina, ekonomija je disciplina bez boga, ekonomija je disciplina koja manifestira nemogućnost suverenove perspektive.“

 

Odbacivanje suverena ne zadržava se samo na tome da ekonomski i politički svijet predstavi nespojivim i nekompatibilnim svjetovima. Teorija „nevidljive ruke“ posvećena je prije svega umanjivanju uloge političke vlasti. Moderni liberalizam je odbacivanje „cijelog političkog projekta“, odbacivanje „političkog razuma“. I socijalizam i planska ekonomija, kao i ekonomija države blagostanja su, prema Foucaultu, pokušaji da se premosti jaz između „prokletstva političke ekonomije“ i političkog suverena, pokušaji da se postavi pitanje: Može li usprkos svemu postojati ekonomski suverenitet?

 

Foucault završava sa zaključkom: „Ekonomija ne može biti načelo, zakon, direktiva ili unutrašnja racionalnost vladanja. Sa ekonomijom se mora vladati, uz ekonomiju se mora vladati, ali ekonomija ne smije biti racionalnost vladanja.“

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara