Vjerujemo li u EU?

Bi li mladim Poljacima ili Fincima ikada palo na pamet nositi majice sa likom Jacquesa Delorsa? Pod pretpostavkom, naravno, da takve majice netko u Europi proizvodi…Točno je, Europska unija nije posebno seksi.


 

Piše: Jacek Pawlicki & Tomasz Bielecki / Gazeta Wyborcza

 

Ljudi kao što je predsjednik Europske komisije Josee Manuel Barroso nikad neće nadmašiti Baracka Obamu ili Nelsona Mandelu u izmamljivanju emocionalne reakcije kod građana. EU nema ni lice, ni karizmu, ni vojsku, pa čak ni pravu zajedničku vanjsku politiku. Pa i pored svega toga, ona je i dalje najveći i najhrabriji politički projekt na svijetu. I to, barem do sada, vrlo uspješan.

 

Amerikanci imaju svoj „američki san“, i kada u ruci drže novčanicu sa likom Georgea Washingtona, osjećaju se dijelom tog sna, kakvih god bili političkih afiniteta, društvenog statusa ili podrijetla. Kada Nijemac ili Francuz drži novčić od pet eura, on ne osjeća ništa, dijelom i zato što su tvorci EU osmislili „europski san“ kao elitistički politički projekt.

 

Europski san nikad nije postao san Europljana. Međutim, naša dostignuća – univerzalna zdravstvena zaštita, socijalna država, društveno odgovorna tržišna ekonomija i luđačka (za nezapadne kulture) ljubav prema slobodi – su nešto čime bi se trebali dičiti. Sve ovo vezuje nas u Europi mnogo više nego što nas jezik, tradicija, povijest, životni standard ili radna etika dijele. EU ima svoju zastavu i himnu, ali nema europsko javno mnijenje ili vladu, pa čak ni prave europske novine.

 

Vjerojatno ih nikad neće ni imati, jer Nijemci, kao ni Poljaci ili Španjolci, nikad neće prestati biti Nijemci, Poljaci i Španjolci, zaokupljeni prije svega njemačkim, poljskim ili španjolskim problemima. Zato nije vrijeme za Sjedinjene Europske Države. „Federacija nacionalnih država“ koju spominje Barroso uglavnom već postoji, ali hajdemo se pomiriti sa idejom da u Europi nema šanse za pravu federaciju. Umjesto toga, hajdemo pokušati vratiti EU njezinim građanima – da od Europske unije napravimo zajednicu Europljana.

 

Treba ponovno otkriti značenje zajedništva. Dobro poznati argumenti da EU omogućava mir i prosperitet u Europi, iako istiniti, više nisu dovoljni. Još jedan sporazum i još jedna institucionalna reforma neće spasiti Uniju. Integracija ne smije biti sama sebi cilj. Ona mora služiti ljudima. Europljanima su danas potrebni socijalna sigurnost, rad i dogovor kako će izgledati solidarnost – na primjer u proračunu Europske unije. Na ove stvari bi trebalo fokusirati raspravu o budućnosti.

 

Zato parole poput „više Europe“, koje do iznemoglosti ponavljaju europski političari, moraju se prevesti u konkretne stvari: više rada (nezaposlenost mladih u EU je dramatično visoka), više jednakih prilika, više kontrole nad bankama i financijskim institucijama, pa na kraju i nad vladama, čije su neodgovorne mjere produbile dužničku krizu.

 

Tako apeli za „snažnijom Europom“ ne smiju zamagliti pitanje mora li današnja kriza zaista zauvijek sahraniti europski model socijalne države. „Najbolji dani su već iza nas“, poručuju protivnici ovog sustava sa zlobnim zadovoljstvom, ali još uvijek ne znamo što će ga zamijeniti. Ili, bolje rečeno, što ćemo umjesto njega u Europi stvoriti. Što će zamijeniti sustav koji je nekoliko desetljeća osiguravao prosperitet i socijalni mir na europskom Zapadu, za kojim su Poljaci toliko žudjeli?

 

Odgovori na takva pitanja ne smiju se donositi isključivo cjenkanjem iza zatvorenih vrata niti, što je još gore, ispadati kao nusprodukti nadgornjavanja eurokrata i lidera po raznim „summitima za spašavanje eura“. Činjenica da ne postoji rasprava o budućnosti zajednice Europljana nije samo krivica političara nego je i posljedica, u pojedinim državama, izrazitog nedostatka zanimanja za Europu.

 

Ima država u Europi, poput Njemačke, gdje ustavni sud može odlučno stati u obranu demokratske rasprave o Evropi. Ali u zemljama gdje europsko pitanje djeluje manje urgentno, na primjer jer, kao Poljska, te zemlje ne izdvajaju milijarde za spašavanje eura, postoji rizik da će uslijed odsustva rasprave EU djelovati sve dalje i sve čudnije.

 

Politička, fiskalna, bankarska unija… Prevođenje ovih parola na svakodnevni jezik i pokazivanje građanima kako će takve reforme utjecati na tržište rada, na mogućnosti za mlade ili na trošenje novca poreznih obveznika zahtjeva mnogo napornog rada. Ali to je dužnost političara.

 

Europski građani su ti koji moraju prihvatiti ove reforme i preuzeti rizik za njihov potencijalni neuspjeh. Predsjednik Europskog vijeća, Herman van Rompuy, upravo je postavio konkretna pitanja vladama dvadeset sedam članica o predloženom tečaju europskih institucionalnih reformi.

 

Najveće prijetnje sa kojima se EU suočava nisu dužnička kriza niti antieuropski populizam, što se moglo vidjeti na izborima u Nizozemskoj, gdje je pragmatizam pobijedio antieuropsku retoriku Geerta Wildersa. Europska unija će izgubiti smisao kada ljudi u nju izgube vjeru. Svatko od nas treba sebi postaviti ova bitna pitanja – što EU znači za mene i zašto želim da preživi.

 

Mi smo zajednica od pola milijardi ljudi i živimo na možda najboljem mjestu na svijetu. Možda su izbori za europski parlament 2014. dobra prilika da se Europljanima postavi pitanje žele li nastaviti zajedno, ili bi radije da svatko krene svojim putem. Mi smo uvjereni da nas ishod takvog referenduma ne treba brinuti.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara