Vrijeme je za medijsko opismenjavanje?

 

Razvoj informacijskih tehnologija ubrzano i bez pitanja uveo nas je u novu komunikološko doba, i smjestio u “globalno selo”, potpuno izmijenjenih društvenih odnosa. Sve i da hoće, nitko ne moze izbjeći utjecaj masovnih medija koji su uz pomoć globalizacije brzo zavladali planetom, a o njihovoj moći i ulozi u suvremenim društvenim odnosima rađene su mnoge studije.


Međutim, čini se da “običan” čovjek i dalje medije posmatra kao domenu zabave u vrijeme dokolice, koju je upravo za njega smislila vodeća svjetska mašinerija. Ona, putem medija, kroz lako razumljive sadržaje suptilno prenosi ideološke poruke, čineći nas marionetama, a da toga nismo ni svjesni.

Piše: Sanja Vasković – Novinar.me

 

 

Mladi su posebno podložni utjecaju medija koji se odražava na njihovo ponašanje, stavove i navike. Zbog revolucija u medijskoj sferi čini se da je neophodno obrazovanje mladih o razumijevanju i tumačenju medijskog sadržaja. Kako prepoznati manipulacije u medijima? Na koji način kod publike stvoriti mehanizme samoobrane? Jesmo li postali suviše podložni štetnom utjecaju medija, umjesto da koristimo komparativne prednosti svakog novog napretka u oblasti komuniciranja?

Ukažimo na neke stvari:

– javno komuniciranje je dio industrije kulture koja nam omogućuje razumijevanje svijeta; mediji utječu na način koji učimo o svijetu, komuniciramo i odnosimo se prema drugima,

– budući da živimo u društvu gdje je profit vrhunska vrijednost, mediji su “robovi” svjetske mašinerije (transnacionalnih kompanija) koje pomoću njih premošćuju vrijeme i prostor, dakle, mediji = moć, te u ovako orijentiranom društvu mjerilo kvalitete medija nije njihova “pozitivna” uloga koju trebajuizvršavati u svakom društvu, već njihova tržišna vrijednost.

 

Posljedica toga su pomalo izopačeni društveni odnosi gdje prihvaćamo standarde koje nam društvo nameće, stapajući se u masovno društvo kojim je lakše vladati. Misli globalno, djeluj lokalno, kažu. Što mi kao društvo možemo učiniti na medijskom opismenjavanju građana, društvo kojem je niska razina i elementarne pismenosti što nas, usput, čini još lakšom metom? Koliko znamo o ogromnom psihološkom utjecaju medija na pojedince aktiviranjem naših najdubljih, sveprisutnih i opće poznatih strahova, želja i nadanja? I emotivni odnosi sve više gube bit. Rezultat sve većeg negativnog nego pozitivnog utjecaja medija na društvo je površan sustav vrijednosti koje se nameće. I dok mediji svakodnevno mijenjaju strukturu naših stavova, napadajući na bit onoga što jesmo, djeca u školama uče, najčešće napamet, dosta bespotrebnih stvari koje im, vrlo vjerovatno nikada u životu neće ni trebati. Mladi su danas sposobni doći do različitih medijskih sadržaja, a da prije toga nisu pripremljeni da ih pravilno razumiju. Je li dovoljno samo pisati o štetnom utjecaju medija ili poduzeti konkretne korake? Ima li mjesta za efektnije učenje o medijima u našem obrazovnom sustavu? Je li briga o rukovođenju novim tehnologijama briga individualca, ili bi država trebala poduzeti određene korake ka medijskom opismenjavanju?

Recimo to da je, nakon konstatiranja niske razine medijske pismenosti građana Srbije, ova zemlja nedavno usvojila akcijski plan Medijske strategije, prema kojem se navodi rok od deset mjeseci za preispitivanje uvođenja predmeta medijska pismenost u obrazovni sustav. U Medijskoj strategiji se navodi: „Republika Srbija će poticati razvoj medijske pismenosti razvijanjem individualnih sposobnosti građana da koriste, razumiju i kritički vrednuju različite aspekte javnih glasila i medijskih sadržaja, kao i jačanjem pozitivnog utjecaja na faktore okruženja, kao što su poticanje na medijsko obrazovanje, dostupnost raznovrsnih medija i medijskih sadržaja i drugo”. Britanski stručnjak za medijsko obrazovanje David Buckingham upozorava da je opasno ako pomiješamo medijsko obrazovanje sa sposobnošću djece da upotrijebe nove tehnologije.

Treba li Bosna i Hercegovina po uzoru na Srbiju učiniti korak više u medijskom opismenjavanju? Je li uvođenje spomenutog predmeta zaista potreba, ili dodatno opterećenje za državu i učenike? Miroslav Jokić, master novinarstva i asistent na Katedri za novinarstvo Filozofskog fakulteta Pale, smatra da je eventualno uvođenje ovog predmeta u školama u BiH pogrešno smatrati dodatnim opterećenjem, jer to je zadnje o čemu trebamo kalkulirati kada je u pitanju problem koji može imati dalekosežne posljedice za društvo. Glavna ciljna skupina su srednjoškolci, međutim djeci u osnovnoj školi bi trebalo, kroz druge predmete, ukazivati na moguće štetne pojave koje nam donosi svaki napredak u oblasti komuniciranja. “Persuazivno djelovanje medija sve više uzima primat nad njihovim osnovnim funkcijama, a moć uvjeravanja je toliko velika da naprosto traži neku vrstu kontrole. To nije moguće postići samo zakonskom i drugom regulativom, koja gubi utrku posebno s novim medijima, nego je neophodno kod publike stvarati mehanizam samoobrane, medijskim opismenjavanjem, čiji bi rezultat, između ostalog, bio sposobnost kvalitetne selekcije medijskih sadržaja od svakog pojedinca, i tako sprječavanje negativnog djelovanja medija”, rekao je Jokić. On je istaknuo da program jednog takvog predmeta treba biti usmjeren na podučavanje mladih da pravilno koriste medije uz istovremeno razvijanje sposobnosti da prepoznaju štetne sadržaje i način da se zaštite od njih.

 

Na pitanje o glavnim temama koje bi se obrađivale u okviru predmeta pod nazivom medijska pismenost, dobili smo odgovor da bi sadržaj trebao biti usmjeren na podučavanje djece da pravilno koriste medije.” Više pažnje treba posvetiti društvenim aspektima izučavanja medija, nego tehničkim, ali ni ove druge ne smijemo zanemariti. Mislim da možemo konstatirati da je informatička pismenost mladih npr. na istoj ili čak višoj razini od elementarne pismenosti stanovništva BiH u cjelini, pa možda čak i unutar samih mlađih generacija. To znači da su osposobljeni doći do različitih medijskih sadržaja, a da prije toga nisu pripremljeni da ih pravilno razumiju i selektiraju prije dalje preporuke i distribucije”, dodao je Jokić.

Koliko smo daleko od ovog malog koraka da kroz jedan novi školski predmet krenemo ka unapređenju društvene stvarnosti, ili će to biti samo “još jedan predmet “sa kojeg će djeca bježati? Je li moguće osiguratii uvođenje medijske pismenosti u sve srednje stručne škole ili će tu privilegiju (ili opterećenje) imati samo gimnazijalci? Osim toga, dokazano je da prosječan srednjoškolac više vremena provede ispred televizora nego u učionici, što ukazuje da su mediji dostigli razinu kada lako mogu zaobići primarne agense socijalizacije – obitelj i školu. Pa, je li medijsko opismenjavanje onda svrsishodno?

 

Uloga televizije u procesu socijalizacije je velika, ona može biti obrazovna i korisna, međutim i negativna. Danas se ne posvećuje puno pažnje u medijima razvoju edukativnih sadržaja jer su pod pritiskom komercijalizacije usmjereni na ostvarenje dobiti. Edukativni sadržaj nije pogodan za to. Pored osnovnih životnih problema roditelji su primorani zapostaviti odgoj svoje djece, misleći da su sigurna zabavljajući se uz medijske sadržaje od kojih upravo potječe najveća opasnost za ugradnju manje poželjnih vrijednosti u stub osobnosti svakog pojedinca.

U uvjetima kada mediji psi čuvari svakog društva gube bitku protiv suvremenih medija, pitamo se koliko smo u mogućnosti djelovati kako bi ublažili negativne posljedice medijske revolucije. Medijsko opismenjavanje je korak ka tome. Iako se čini da je borba protiv novih televizijskih trendova unaprijed osuđena na propast, ne treba odustajati budući da je u pitanju dobrobit budućih digitalnih generacija. Na riječima ne smije ostati!

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara