Zabranjeno voće neovisnosti

Kada sam prije nekoliko godina stigao u Škotsku, dočekao me je poster koji se hvalio da Glasgow ima „nadmorsku visinu Smolenska i stav Barcelone“. Bio je to živopisan primjer spoja prijateljstva i divljenja sa kojim Škoti gledaju na Kataloniju.


 

Piše: Gideon Rachman / Financial Times

 

Barcelona, katalonska prijestolnica, ima mnogo toga što građani Glasgowa priželjkuju: ljepše vrijeme, bolju hranu, bolji nogomet. Odajući počast Kataloniji, Škoti su izabrali arhitekta iz njezine prijestolnice, Enrica Mirallesa, da im dizajnira novu zgradu parlamenta.

 

Sada, međutim, Katalonci imaju razloga zavidjeti Škotskoj. Nedavno je potvrđeno da će 2014. godine Škotska raspisati referendum o neovisnosti. I katalonska vlada bi voljela održati takav referendum, ali je u tome odlučno sprječava španjolska vlada u Madridu.

 

Španjolska pokušava ugušiti pokret za katalonsku neovisnost legalistički upotrebljavajući „kvaku 22“. Središnja vlada poručuje da katalonski nacionalisti moraju poštovati španjolski ustav koji propisuje da je referendum o neovisnosti nelegalan.

 

Britanski pristup je istovremeno i pragmatičniji i hrabriji. Premijer David Cameron lako je mogao inzistirati da samo britanska vlada ima zakonsko pravo organizirati referendum. Umjesto toga, pristao je da se Škotima dozvoli organizirati glasovanje o budućnosti svog naroda – pod uvjetom da neovisnost bude jedino pitanje na listiću.

 

I po pravu i po razboritosti, pristup britanske vlade djeluje mudrije. Cameron je, poput španjolskog premijera Mariana Rajoya, konzervativac i patriot. Obojica se užasavaju ideje da im se zemlja raspadne dok su na vlasti. Ali britanska vlada je priznala da su škotski nacionalisti, osvojivši vlast u Edinburghu, zaslužili demokratsko pravo održati referendum o neovisnosti za koju se toliko dugo bore. Besmisleno je iznalaziti legalističke načine da im se to zabrani.

 

Pristup britanske vlade, iako rizičan, psihološki je razborit. Poručivati ljudima da im je nešto apsolutno zabranjeno siguran je način da im se probudi želja da upravo to urade. Ovo načelo – prvi put uspostavljeno u rajskom vrtu – svakako vrijedi i u današnjoj Kataloniji. S druge strane, možda je za škotske nacionaliste pomalo poražavajuće što je nedavno provedena anketa pokazala jaču podršku škotskoj neovisnosti u Engleskoj nego u samoj Škotskoj.

 

Paralele između škotskog i katalonskog cilja također su zanimljive. U obje regije, nacionalisti smještaju gubitak neovisnosti na početak 18. stoljeća. Škoti su potpisali Zakon o ujedinjenju sa Engleskom – kojim je 1714. stvorena Britanija – nakon što je nesretna kolonijalna avantura, poznata kao Plan Darien, umalo dovela Škotsku do bankrota. Katalonski nacionalisti gubitak neovisnosti vezuju za pad Barcelone 1714. godine. Na nedavno održanoj nogometnoj utakmici Barcelone i Real Madrida, katalonski nacionalisti obilježili su ovu godišnjicu gromoglasnim urlikom koji je trajao 17 minuta i 14 sekundi.

 

I škotski i katalonski nacionalisti iskoristili su EU da ojačaju svoje zahtjeve za neovisnost. Neovisna Škotska ili Katalonija, tvrde oni, ne treba se bojati izolacije, jer će nove države biti članice šireg europskog kluba – pa tako mogu uklopiti neovisnost sa sigurnošću članstva u EU.

 

Neki škotski intelektualci također tvrde da je neprijateljski stav prema EU samo engleska specijalnost – i da su Škoti mnogo manji šovinisti. Ova ideja lijepo prolazi u Bruxellesu, gdje neke ljude raduje zamisao da bi Englezi za svoj euroskepticizam mogli biti kažnjeni secesijom Škotske. Zapravo, ankete pokazuju da Škoti jedva nešto manje ne vole EU od Engleza. Jedna skorašnja anketa otkriva da 60 posto engleskih birača želi napustiti EU, dok takav stav dijeli 50 posto Škota.

 

Ekonomska kriza u eurozoni natjerala je škotske nacionaliste da stišaju europske poruke u svojoj kampanji. Sada govore da neovisna Škotska ne bi odmah uvodila euro, nego bi zadržala funtu – u škotskim banknotama, kao i sada.

 

Španjolska se, s druge strane, nalazi u samom središtu eurokrize, tako da ostatak EU izgleda dobro iz te perspektive. Većina katalonskih nacionalista tvrdi da bi njihova nova država zadržala euro.

 

Međutim, postoji jedna krupna razlika između škotskog i katalonskog obrazloženja koja djelomično objašnjava razliku u stavovima Madrida i Londona. Škotskoj pripada samo 5,2 milijuna od 62 milijuna ukupnog stanovništva Britanije – a u Engleskoj se smatra da ostatak zemlje izdvaja značajan novac za subvencioniranje ove regije. (Škotski nacionalisti ovo poriču.) S druge strane, u Kataloniji živi 7,3 milijuna od ukupno 47 milijuna stanovnika Španjolske – i to je jedna od najbogatijih regija u zemlji. Gubitak Katalonije predstavljao bi strahovit udarac za Španjolsku.

 

Međutim, čak bi i nadmenim Englezima klecnula koljena kada bi Škotska zaista izglasovala neovisnost 2014. godine. Ja se osobno nadam da će i Britanija i Španjolska uspjeti ostati na okupu. Ali, ako tako bude, to mora biti na dobrovoljnoj osnovi. Španjolska se vlada treba prestati kriti iza zakona i dozvoliti katalonski referendum. Nijedan brak ne može preživjeti samo tako što ćete razvod proglasiti protuzakonitim.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara