Zašto je NVO potencijal neiskorišten?

Bosna i Hercegovina se od 2009. godine nalazi u dubokoj ekonomskoj i socijalnoj krizi. Ona je manjim dijelom rezultat globalne ekonomske krize, a većim dijelom nesposobnosti domaćih vlasti da poduzmu neophodne reforme i nađu odgovore za globalnu krizu.


 

U takvoj situaciji, nasuprot elementarnoj logici odgovornih politika, nakon općih izbora 2010. godine je otvorena duboka politička kriza. Vijeće ministara je formirano tek 16 mjeseci poslije izbora, da bi odmah iza toga bila otvorena kriza u FBiH, te njezina Vlada ostala de facto u tehničkom mandatu. Političke stranke i njihovi čelnici su potrošili više od 2 godine na transformiranje i restrukturiranje parlamentarnih većina na svim razinama, a institucije (vlade, parlamenti, itd.) de facto ne funkcioniraju.

 

U osnovi situacije je realno postojeći „politički sustav“ koji, osim formalno, nema nikakve veze sa višestranačkom parlamentarnom demokracijom. Riječ je o „višestranačkom jednostranačju,“ u kome se političke stranke ponašaju kao u doba „zapovjedne ekonomije“ i jednostranačke vlasti, ovaj put ograničeno na dijelove teritorija gdje su pobijedili na izborima i koji im, ovisno od postotka glasača, omogućuju „diobu plijena“, tj. vlasti.

 

Vlast, vlada, parlament se ne realiziraju kao servis građana i razvoja države, već za kontrolu javnih prihoda, javnih poduzeća, ministarskih i drugih pozicija, itd. Svi neuspjesi u smanjenju javne potrošnje, što je osnovna, strukturna reforma potrebna zemlji, za svoj uzrok imaju činjenicu da je to suprotno interesu „višestranačkog jednostranačja“, tj. svih političkih stranaka, jer bi se time smanjio „izborni plijen“, te zaljuljali temelji ovog „frankenštajnskog“ partijskog sustava. Taj model upravljanja je „rodno mjesto“ sustavne korupcije koja u BiH „metastazira“.

 

Sa druge strane, međustranački sporazumi koji su formirali novu parlamentarnu većinu na razini BiH, vode upravo jačanju stranačke vlasti (zatvorene liste, višestruko povećanje donacija pravnih i fizičkih osoba strankama, značajno reduciranje pozicija državnih službenika, itd.). Proces pridruživanja EU je zaustavljen 2010. godine i BiH u tom pogledu dramatično zaostaje za drugim zemljama regije. Izvjesno pogoršavanje već dovoljno loše ekonomske i socijalne situacije u BiH u 2013. godini i potpuna otuđenost vlasti od realnih problema građana vodi u socijalne nemire i konflikte neizvjesnog političkog ishoda.

 

Prethodno opisani opći kontekst svakako nije povoljno okruženje za razvoj civilnog društva i organizacija civilnog društva (OCD/NVO). Pravo je pitanje jesu li NVO-i, s obzirom na svoj kvantitativni kapacitet, uspjeli „civilizirati“ opisanu realnu politiku i artikulirati svijest građana nasuprot evidentnoj apatiji i, prije svega, usmjeriti i artikulirati socijalno uključivanje u najširem smislu. Preciznije, imaju li NVO-i socijalnu svijest i jesu li branitelji interesa siromašnih, marginaliziranih, dakle, isključenih građana. Ocjenjujemo da je odgovor negativan. Zašto je to tako i što raditi da bude drugačije, analiziramo u nastavku.

 

NVO sektor u BiH – neiskorišteni potencijal

 

Posljednja metodološki relevantna procjena broja NVO-a u BiH je iz 2008. godine i govori o 12.189 NVO-a. Usporedbe radi, u Srbiji je registrirano 18.119 NVO-a, u Makedoniji 11.326, a u Crnoj Gori 3.454, što pokazuje da je BiH među državama sa najviše NVO-a u odnosu na broj stanovnika na Zapadnom Balkanu. Naravno, usporedbe sa zemljama EU nisu od velike koristi (Mađarska, na primjer, ima 40.000 NVO-a, a Hrvatska, koja uskoro postaje članicom EU, preko 45.000).

 

Zbog različitih razina registriranja NVO-a, sasvim sigurno se pojavljuju dupliranja, a broj aktivnih NVO-a drastično je manji i nije prelazio broj od 5.000. Posljednjih godina, ocjenjujemo, došlo je do znatnog porasta broja registriranih NVO-a, a broj aktivnih je teško procijeniti.

 

Ukupni broj udruga koje su osnovane da bi radile samo u interesu svojih članova je 71,8% u usporedbi sa udrugama koje rade za opći interes, koje sudjeluju sa samo 28,2%  u ukupnom broju udruga. Većina udruga u Bosni i  Hercegovini je bila registrirana nakon demokratskih promjena 1991, dok je samo 9,4% udruga bilo registrirano prije 1991.

 

Nadalje, civilnim društvom u Bosni i Hercegovini dominiraju manje udruge (sa maksimalno 10 zaposlenih ili 100 aktivnih članova/volontera), koje čine 85,4% udruga u Bosni i Hercegovini. Veće udruge (14,6%) su one koje imaju više od 10 zaposlenih ili 100 članova/volontera.

 

Osim aktivnosti koje su izravno povezane sa posljedicama rata, ima nekoliko razlika u poljima rada NVO sektora u BiH, u usporedbi sa razvijenim zemljama. Osnovne oblasti NVO-a uključuju: kulturu i rekreaciju, ekonomske i socijalne usluge, građanske usluge i zagovaranje. U to, poslijeratno vrijeme, NVO-i su pružali usluge za 29% građana BiH, a 60% NVO-a je djelovalo na lokalnoj, općinskoj razini.

 

Istraživanja financiranja NVO-a iz lokalnih proračuna su provedena 2007, 2008. i 2010. godine. Ukupna planirana sredstva institucija za nevladin sektor u 2010. godini iznosila su 114.078.193,73 KM (0,48% BDP-a za 2009. godinu). U odnosu na 2008. godinu, u 2010. godini vladine institucije planirale su 3.955.197,70 KM manje izdvajanja za NVO-e u Bosni i Hercegovini.

 

Ukupna planirana izdvajanja institucija u 2010. godini iznosila su u FBiH 75.269.352,73 KM, u RS-u 33.647.941,00 KM i u DB BiH 3.241.900,00 KM. Oko 66 % od ukupno planiranog za izdvajanje je u FBiH, 29,5% u odnosu na ukupan iznos planirano je u RS-u i 2,8% planirano je u DB BiH. Preostalih 1,7% za nevladin sektor planirano je na razini države BiH. U FBiH je planirano 6% više u odnosu na 2008. godinu, dok je u RS-u planirano 6% manje nego u 2008. godini. U Brčko distriktu BiH planirano je 43% manje sredstava nego u 2008.

 

Od ukupnog broja institucija u BiH, 69% čine institucije FBiH i izdvajaju spomenutih 66% za FBiH. Od ukupnog broja institucija u BiH, 26% čine institucije RS-a koje izdvajaju spomenutih 29,5% unutar RS-a. Ostalih 4,7% od ukupnog broja institucija u BiH su institucije sa državne razine i DB, a izdvajaju preostalih 4,5%. Promatrano na administrativnim razinama, najveća ukupna izdvajanja su na općinskim razinama (47,1% institucija na općinskoj razini izdvaja 53,2% ukupnih planiranih sredstava). Uočljivo je da je transparentnost financiranja NVO-a od 2007. godine u značajnom opadanju.

 

Pogled iznutra

 

Sve intervjuirane organizacije su, bez izuzetka, kao osnovni problem u svom radu navele nepostojanje poticajnog okruženja za rad NVO-a. Domaće institucije i izvori financiranja rad nevladinih organizacija deklarativno podržavaju, no takva podrška se teško prenosi u praksu. Institucije vlasti radije financiraju veći broj organizacija minimalnim novčanim iznosima i materijalnom podrškom, nego da bitno i sveobuhvatno pomognu rad manjeg broja kvalitetnih organizacija. Cilj im je održati status quo i osigurati da svako dobije mali komad kolača, bez obzira na veličinu organizacije, obujam djelovanja, broj aktivnosti ili kvalitetu samog njihovog rada. Općine BiH pokušavaju veoma malim financijskim izdvajanjem zadovoljiti potrebe većeg broja NVO-a u lokalnim zajednicama. Sa druge strane, NVO-i pokrivaju svoje troškove, zbog čega dodijeljena sredstva samo djelomično dospijevaju do krajnjih korisnika.

 

U takvom okruženju je, prema iskazima intervjuiranih NVO-a, veoma teško da se razdvoje kvalitetne, profesionalne organizacije koje odgovaraju na potrebe svojih korisnika, od onih organizacija koje zastupaju interese pojedinaca i svoje ciljeve i misiju mijenjaju po potrebi i prilici. Zbog toga se nevladine organizacije moraju okretati stranim donatorima i njihovoj, sve manjoj podršci, što im se često zamjera u javnosti.

 

Usprkos velikoj ogorčenosti spram donatora i netransparentnih kriterija za dodjelu sredstava, većina ispitanika je bila upoznata i sa slučajevima netransparentnosti u radu nevladinih organizacija. Smatraju da pojedini članovi u određenim organizacijama provode projekte zbog osobne koristi. Međutim, lokalne zajednice su uglavnom dobro upoznate sa takvim praksama i jasno razlikuju kvalitetne od nekvalitetnih ili kriminalnih organizacija. Nažalost, ne postoje odgovarajući mehanizmi kojima bi se njihov rad kontrolirao. Većinu organizacija kontroliraju isključivo (strani) donatori, koje zanima samo kako se troše njihova sredstva. Sveukupan rad i financiranje NVO-a bi trebalo preciznije motriti radom nadležnih inspekcija i financijske policije.

 

Podatak iz 2008. godine je u broj od 12.000 organizacija uključio sve registracije na svim razinama u BiH. Pored toga, važno je naglasiti da u taj broj spadaju sve ‘udruge građana’, što uključuje i sportske, kulturne, boračke, hobističke, strukovne i mnoge druge podkategorije udruga. Naravno, točan broj organizacija je nemoguće utvrditi bez jedinstvenog registra koji bi pokrio cijelu Bosnu i Hercegovinu, registrirane udruge kategorizirao prema ciljevima i misiji i iz kojeg bi se brisale organizacije nakon utvrđenog određenog razdoblja neaktivnosti. Kada bi se raspolagalo stvarnim brojem aktivnih NVO-a i iznosom koji se izdvaja za NVO sektor, upitna bi bila tvrdnja da je civilno društvo u BiH razvijeno u onolikoj mjeri koja se prezentira javnosti. Stav većine ispitanika je da je stvarni broj aktivnih organizacija u BiH znatno manji, a veliki broj registriranih NVO-a uvelike doprinosi umanjenju rezultata onih NVO-a koji su zaista aktivni.

 

Padu kredibiliteta NVO-a u očima javnosti su doprinijeli i mediji. Osim što nisu dovoljno senzitivni kada se radi o određenim pitanjima od značaja, mediji su usmjereni na svoje osobne interese i u većini slučajeva nisu neovisni i u službi su politike. Kao negativan primjer, više od polovice ispitanika je navelo nedavni nastup političara SDS-a i SNSD-a.

 

Kada mediji naširoko prenose i podržavaju ovakve stavove političara koji se svim silama bore protiv demokratske uloge nevladinih organizacija kao korektiva vlasti, razumljivo je da to izravno dovodi do pada kredibiliteta NVO-a. Tada nevladine organizacije počinju raditi posao državnih službenika i javnih institucija, umjesto da ih kontroliraju i budu im partneri. Nažalost, mediji, koji su također dio civilnog društva, u toj borbi staju na stranu svojih financijera.

 

Vrlo često predstavnici medija odstupaju od standarda profesionalizma, što potvrđuje da i sami prolaze kroz proces transformacije, a indikativno je da su najviše primjedbi na rad medija imali ispitanici iz Republike Srpske.

 

Politički utjecaj u NVO sektoru ostaje ‘javna tajna’. Ispitanici su svjesni da su u lokalnim izborima pojedine političke stranke iskoristile NVO sektor i korisnike za ostvarenje njihovih ciljeva davanjem novčane podrške ili pukih obećanja. Na taj način se zloupotrebljavaju najranjivije skupine građana (djeca, žrtve nasilja, samohrane majke, itd.), a navodna podrška i pomoć se završavaju onog trenutka kada se završi i predizborna kampanja. Pored toga, mnogo je slučajeva prelaska aktivista nevladinog sektora u državnu službu nakon izbora, što itekako dovodi u pitanje njihov nestranački karakter.

 

I pored toga što se rezultati rada nevladinog sektora u BiH umanjuju lošom (pozitivnom) zastupljenošću u medijima, i dalje ostaje činjenica da izostaju dugoročne i bitne promjene, posebno u očima korisnika. Dio razloga za to je činjenica da je BiH izuzetno siromašna zemlja i potrebe njezinog stanovništva su daleko veće od pomoći koja je u „optjecaju“, bez obzira radi li se o domaćoj ili stranoj pomoći. Kada se tome pridodaju zloupotrebe i loše planiranje donatora, rezultati se dodatno umanjuju. Pod lošim planiranjem se podrazumijeva dodjeljivanje sredstava za pitanja čije rješavanje je u kontekstu BiH društva manje urgentno u usporedbi sa bitnim pitanjima koja se proporcionalno mnogo rjeđe financiraju. Tako se u NVO krugovima već poslovično prepričava javni poziv kojem je cilj ispitivanje utjecaja klimatskih promjena na ‘gender’ u BiH, dok na drugoj strani bh. društvo ima katastrofalne stope siromaštva, nezaposlenosti, itd. Donatori trebaju razmišljati o dugoročnijim projektima koji rješavaju sustavna pitanjaa, tek tada ćemo imati luksuz razmišljati o nabavljanju bolje IT opreme, jačanju kapaciteta i slično.

 

Uočljiva je komplementarnost ocjena samih NVO-a i brojčanih pokazatelja organizacionih i financijskih kapaciteta NVO sektora u BiH.

 

Što ne valja?

 

U općem, konceptualnom smislu, nazočna je redukcija tumačenja građanskog društva, tj. civilnog karaktera društva. Radi se o neizravnom ili izravnom nerazumijevanju nacija, posebno nacionalne ravnopravnosti. Građanin se, kao apstrakcija, izmješta iz nacije te se smatra da će ravnopravni građani automatski osigurati i ravnopravnost nacije. U multinacionalnoj BiH bi realizacija tog koncepta sigurno vodila ukidanju konstitutivnosti nacija te dominaciji većinske što se, povijest pokazuje, realizira unitarnom strukturom države i centralizacijom. Izbor identiteta nacionalnog ili nenacionalnog je temeljno ljudsko pravo. Stoga je jednako neprihvatljivo „guranje“ ljudi u neku od nacija. Spomenute proturječnosti unutar civilnog društva izazivaju bar sljedeće probleme:

 

Uočljivu nacionalnu podijeljenost OCD koje se bave općim društvenim pitanjima, od onih koje su radikalno nacionalističke, do onih čiji antinacionalizam ide do neizravnog ili izravnog stava o potrebi ukidanja nacija;

 

Nacionalna podijeljenost političkih elita time dobiva svoj pandan i u dijelu NVO-a, te se gubi potencijal civilnog društva za iniciranje stvarnih promjena u društvu.

 

S obzirom na to da od početka 2000-tih u financiranju NVO-a vodeću ulogu preuzimaju domaći proračuni, što je svakako pozitivan proces, na margini tog procesa se javlja fenomen „vladinih nevladinih organizacija.“ Riječ je o financiranju (bez tendera, bez projekata, izvještaja, itd.) NVO-a koji osiguravaju glasački stroj za vlade (stranke na vlasti) ili na druge načine politički djeluju podržavajući vlast. To vodi i svojevrsnoj kadrovskoj simbiozi, „podržavljenju“ NVO sektora. Dio ovog problema je i izravna sprega političkih stranaka sa dijelom NVO-a koje time postaju agenti tih stranaka, a ne razvoja civilnog društva.

 

U značajnom dijelu NVO-a u potpunosti se kristalizirala „biznis orijentacija“, poslovanje usmjereno na održavanje i obranu financijskih i drugih interesa NVO zaposlenika i njihove menadžerske tehnostrukture, dok se zanemaruju interesi korisnika, građana zbog kojih je neki projekt i dobiven. Tome svakako doprinosi i dalje dominantni „donor-driven“ tip projekata i kod stranih i kod domaćih donatora. U „industriji projekata“ se gubi svaka svijest o misiji civilnog društva.

 

Odsustvo precizne zakonske regulacije i bilo kakve financijske kontrole/revizije čini veoma „povoljno okruženje“ za ovu vrstu „NVO biznisa,“ netransparentnosti i nezakonitog rada, kako u domaćim, tako i u stranim NVO-ima. Sa druge strane, to je nepovoljno okruženje za NVO-e koji zaista nastoje unaprijediti civilno društvo.

 

Može se zaključiti da i NVO-i i donatori ne prepoznaju stvarne dimenzije, dubinu i dinamiku pogoršavanja socijalne situacije u BiH. Za civilno društvo, ravnopravnost, dostojanstvo i uključenost svakoga ili, drugačije rečeno, ostvarivanje ljudskih prava, su osnovne vrijednosti. Siromaštvo i socijalna isključenost su danas u BiH najznačajniji faktori ugrožavanja vrijednosti civilnog društva. U NVO sektoru tome se ne pridaje odgovarajući značaj, izostaje socijalni aspekt civilnog društva. Izuzetak je onaj dio NVO-a koji radi na lokalnoj-općinskoj razini.

 

Zanimljivo je da većina donatora, posebno stranih, rješavanje socijalnih problema nema u svom fokusu. Problemi i dalje postoje, mada su vidljivi pozitivni pomaci u tom pogledu tijekom posljednje 2 godine. Domaći donatori i proračuni, posebno oni sa općinske razine, u tom pogledu su također počeli usmjeravati značajnija sredstva (u 2010. godini su porasla za 10% u odnosu na 2008), mada je njihovo sudjelovanje u ukupnim izdvajanjima iz domaćih proračuna sa svih razina (21,6% u 2010) nedovoljno.

 

Što se mora uraditi?

 

Imajući u vidu najčešće probleme sa kojima se suočavaju nevladine organizacije u BiH, postaje jasno da su nastajanju mnogih od tih problema, nažalost, i same itekako doprinijele. Vanjski faktori (politike domaćih i stranih donatora, loš zakonski okvir, itd.) bez ikakve sumnje imaju veliku ulogu u stvaranju lošeg stanja unutar NVO sektora, ali i same nevladine organizacije nisu imune na iskušenja kao što su netransparentnost u radu i trošenju sredstava, korupcija, itd.

 

Međutim, ipak je veliki broj organizacija koje su pokazale odlične rezultate pridržavajući se osnovnih vrijednosti i načela rada civilnog društva. Mnoge takve organizacije često ostaju izvan fokusa pozornosti u javnosti i nisu dovoljno zanimljive medijima u BiH. Upravo od takvih organizacija moraju poteći inicijative za reforme unutar NVO sektora u BiH, putem zagovaranja za veću transparentnost i efikasnost nevladinih organizacija, te standardizaciju procedura dodjeljivanja i trošenja sredstava. Da bi se od vlasti u BiH zahtijevale temeljne promjene, potrebno je prvo regulirati stanje unutar NVO sektora. Jedino na taj način će se kredibilitet NVO sektora (koji u ovom trenutku jedva da postoji) u očima javnosti poboljšati do te mjere da silne inicijative, kritike i prijedlozi iz civilnog društva napokon nađu odjek među građanima BiH.

 

Slijede preporuke za buduće korake nevladinih organizacija, čiji je osnovni cilj povećanje njihovog utjecaja i kritičko-konstruktivne uloge.

 

1. Sa vladama na svim razinama treba u potpunosti (mnogo ozbiljnije nego do sada) pristupiti stvaranju povoljnog okruženja za razvoj NVO-a. To, prije svega, znači reguliranje rada NVO-a zakonski i na druge načine, uključujući i financijsku kontrolu. U tom smislu, NVO-i trebaju izvršiti pripreme i usvajanje Sporazuma o suradnji sa svim razinama izvršne i zakonodavne vlasti BiH, entiteta, županija i općina.

 

2. Nevladine organizacije trebaju aktivno promovirati uspostavljanje jasnih i transparentnih mehanizama za podršku, partnerstvo i financiranje aktivnosti organizacija civilnog društva iz proračuna na svim razinama vlade kroz izradu i usvajanje Kodeksa financiranja, kao i kroz primjenu i dalji razvoj mehanizama financiranja.

 

3. Nevladine organizacije bi trebale postati mnogo aktivnije u konstantnom monitoring implementacije javnih politika. Zbog toga bi trebale pokrenuti umrežavanje i koordiniranu suradnju između istraživačkih organizacija (think-tankova, instituta) i implementirati zajedničke projekte i programe u oblasti izrade, monitoringa i evaluacije rezultata i efekata javnih politika.

 

4. Misija NVO-a je izražavanje interesa građana u BiH. Danas je to, konkretno, borba protiv siromaštva i socijalne isključenosti. Od NVO-a se očekuje pokretanje civilno-socijalno-građanskog pritiska na vlasti, a ne samo „akademska“ kritika. Vaninstitucionalni pritisak je legitimno sredstvo za izražavanje interesa ugroženih, a korištenje neformalnih oblika angažiranja, kao što su društvene mreže, kako brojni primjeri pokazuju, veoma efikasno.

 

5. Potrebno je uvesti i promovirati sustav kontrole kvalitete za nevladine organizacije, s ciljem profesionalizacije i standardizacije, te eliminiranja negativnih praksi.

 

6. Također preporučujemo da NVO-i budu aktivniji u osnivanju i održavanju različitih mehanizama formalnih, ali i neformalnih, konzultacija između vlasti i organizacija civilnog društva, što bi im omogućilo da budu uključeni u svim fazama procesa koji vodi stvaranju reformskih politika, strategija i zakona.

 

7. Potrebno je inicirati uvođenje obveze predavanja neovisnih izvještaja barem jednom godišnje, u cilju transparentnosti i opravdanja trošenja sredstava unutar NVO-a (pitanje financiranja NVO-a izaziva veliko zanimanje javnosti, a jako malo organizacija se trudi negativnu sliku o korupciji u nevladinim organizacijama promijeniti jednostavnim povećanjem transparentnosti).

 

8. Nevladine organizacije moraju inicirati obvezu podnošenja neovisnih izvještaja o BiH progresu u procesu EU integracija, i aktivno se uključiti u monitoring i evaluaciju Akcijskog plana za implementaciju Strategije uvođenja decentraliziranog sustava upravljanja programima EU pomoći koji realizira Vijeće ministara BiH.

 

9. NVO-i trebaju svoje aktivnosti vezati za strateška planiranja na različitim razinama vlasti, kako bi njihovo djelovanje bilo komplementarno sa djelovanjem vladinog sektora.

 

 

Preporuke predstavnicima vlasti:

 

1. U procedurama u Parlamentarnoj skupštini BiH su nacrti 3 zakona: o udrugama, zakladama i zadužbinama. Da bi se uvela neophodna financijska kontrola rada NVO-a, neophodno je da se u Zakon o udrugama i Zakon o zakladama uključi članak: „Nadzor financijskog poslovanja udruga (zaklada u Zakonu o zakladama) vrši ured za reviziju institucija Bosne i Hercegovine i druge nadležne institucije“. Pored toga, važno je zadržati članke oba zakona kojima je predviđen inspekcijski nadzor nad radom udruga i zaklada u primjeni zakona i podzakonskih akata koje provodi Ministarstvo putem upravne inspekcije. Na identičan način i sa istim ciljem potrebno je izvršiti izmjene u entitetskim zakonima.

 

2. Neophodno je osnovati funkcionalnu i neovisnu organizacijsku jedinicu ili koordinatora za suradnju sa NVO-ima u okviru nadležnih institucija sa svih razina vlasti (BiH, entitetskih, županijskih, općinskih) za suradnju s organizacijama, koja bi mogla imati ulogu koordinatora ministarstava i koja bi mogla koordinirati suradnju sa NVO-ima, posebno u domeni financiranja, s ciljem jačanja socijalnog uključivanja i smanjenja siromaštva. Dio postojećeg viška službenika time bi se stvarno angažirao.

 

3. Osnovati vijeća za razvoj civilnog društva kao savjetodavna i stručna tijela za pravna i financijska pitanja civilnog društva na razini Parlamenta BiH, FBiH, RS i, po potrebi, županija u FBiH.

 

4. Vijeće ministara je u rujnu 2011. godine izradilo nacrt Okvirnog zakona o uspostavljanju zbrojnog zajedničkog registra nevladinih organizacija u Bosni i Hercegovini kojim bi se uspostavila jedinstvena baza podataka i uskladile registracijske procedure na svim razinama. Nacrt je proslijeđen Parlamentarnoj skupštini i preporučujemo njegovo što skorije usvajanje.

 

5. Da jasno definiraju aktivnosti udruga koje su od općeg društvenog interesa ili javne dobrobiti (aktivnosti sa kojima će se, ako nisu u opsegu udruga, morati baviti država).

 

6. Veoma je važno da vlasti omoguće uključivanje NVO u proces kreiranja javnih politika na svim razinama vlasti s ciljem razmjene informacija i konzultacija (kroz organiziranje okruglih stolova, radionica, fokus skupina, foruma, itd.) kao i kroz nominiranje predstavnika OCD u privremena i trajna radna tijela, povjerenstva, odbore u okviru izvršnih i državnih tijela koja se bave socijalnim uključivanjem i smanjenjem siromaštva.

 

7. Posebno se preporučuje da se nevladinim organizacijama omogući lakši pristup europskim i drugim fondovima kroz uspostavu odgovarajućih mehanizama sufinanciranja za financijsku podršku i pomoć (fondovi, zaklade itd.).

 

8. Potrebno je maksimalno uključiti NVO-e u izradu strateških dokumenata (što bi bilo posebno korisno na općinskoj razini).

 

 

Izvor: Kvalitativna analiza NVO sektora u BiH – Što se može uraditi?


Ovaj dokument je jedan od rezultata projekta „Utjecaj na politike socijalnog uključivanja u BiH“ koji podržavaju Foundation Open Society Institute – Think Tank Fund i Balkan Trust for Development. U pripremi dokumenta su sudjelovali članovi IBHI-ja: Žarko Papić, Tijana Dmitrović, Alen Zaimović, Jasmina Gradaščević-Pleh, Vera Bartel i Stela Dukić. Također se zahvaljujemo Savjetodavnom odboru IBHI-a: Enveru Kazazu, Ivanu Lovrenoviću, Miletu Lasiću, Sinanu Aliću i Svetlani Cenić, na izuzetno korisnim idejama i savjetima.

 

 

Komentari

komentara