Zlatko Lagumdžija – The One and Only!

 

Vjerojatno najveća kriza u povijesti potresa ovih dana Socijaldemokratsku partiju BiH, koja je u posljednjih desetak, pa i više godina, zapravo društvo jedne osobe – Zlatka Lagumdžije. Mnogi viđeniji članovi ove stranke davno su napustili njezine redove, ali nažalost, rijetko tko je otvoreno progovorio i rekao «zamjeram Lagumdžiji to i to», nego smo uglavnom svih ovih godina dobivali nekakve paušalno – političke odgovore.


Piše: Mirza Softić – Novinar.me

 

 

Žene u frizerskim salonima, odnosno nepismeni politički puk, uglavnom bi Lagumdžiji zamjerali narcisoidnost, ljubav prema samom sebi, diktaturu unutar stranke, a samim tim i na svim razinama vlasti. Takva diktatura je vidljiva svima u posljednjih nekoliko godina, a koliko je Lagumdžija ustvari važan samo i isključivo sebi, govori i činjenica da je državna vlast dogovarana cijelu godinu i pol, da bi se na kraju stvari svele na isto o čemu se pričalo i u studenome 2010. godine.

 

Ali vratimo se u povijest. SDP je pravni nasljednik Komunističke partije Jugoslavije, točnije njezinog bh. dijela, i samim tim raspolaže sa svom imovinom kojom je KP raspolagala u doba Jugoslavije. Startna pozicija sa koje su krenuli u izbore 1990. godine im, i pored sve materijalne strane, nije bila dobra, jer su nasuprot imali poludjele nacionalističke horde, i još luđi narod, koji nije prezao od rata, nego su se hvatali puške kako su znali i umjeli, strahujući od prvog susjeda, pa čak i rođaka ili brata u određenim slučajevima. Očekivano, stranka je uvjerljivo poražena na izborima, da bi nakon deset godina doživjela kratki procvat, točnije 2000. godine, predvodeći tadašnju «Koaliciju za promjene». U dvije godine vladavine, uspjeli su vrlo brzo izgubiti povjerenje naroda, koji im je, veoma razočaran, okrenuo leđa, te su sljedećih osam godina ponovno nacionalisti zasjeli na vlast, sve do 2010. godine, kada se na kormilo vratio Zlatko sa svojom škvadrom, ali vidno oslabljenih redova, bez mnogo važnih ljudi iz stranke, i sa skoro istom izbornom kampanjom kakvu je vodio Haris Silajdžić prije njega, a to je konstantan sukob s Miloradom Dodikom, priča o državi kao osnovi blagostanja (iako u njoj nema apsolutnu vlast, pa je bilo štoobećavati obična utopija), itd. I naravno, SDP je uspio, jer je ovaj put imao sjajnu startnu poziciju, sa ogromnim parama za kampanju, narodom umornim od konstantnih laži, nacionalizma i konflikata, i sa nekakvom vjerom u bolje sutra. Međutim, svi su se grdno prevarili!

 

Istočna i Zapadna Njemačka

 

Najprije smo toliko dugo čekali na bilo kakvu vlast, a zatim smo na federalnoj razini imali nekoliko poskupljenja režija i osnovnih životnih namirnica. I pored Lagumdžijine priče o pravljenju Zapadne i Istočne Njemačke, ostao je gorak okus ničega, a ljudi već sada znaju da bilo koje obećanje (mada ih i nije bilo mnogo, jer je SDP sve vrijeme imao nejasnu kampanju, prilagođenu prosječnom Bošnjaku i pokojem Bosancu) neće biti ispunjeno. SDP ima jednu od najdesničarskijih ekonomskih politika, a ni na političkom planu nisu daleko. Drmaju ih razne afere, a ono što je najvažnije – kadrovi –  oni ih napuštaju bez milosti, a ako ih ne napuštaju, onda se Zlatko Lagumdžija pobrine da nestanu sa lica zemlje. Isti taj predsjednik nikada nije napravio jasnu politiku prema kojoj će se voditi, i koja će biti prepoznatljiva borba za radnička prava, odmicanje od primitivnog društva u kojem vladaju religijske zajednice i stavljanje klasne podjele kao jedne od prioritetnih stvari koju treba uništiti. Naime, umjesto svega toga, Lagumdžija je protjerao Emira Suljagića (i to ne samo iz stranke, nego i iz države), nikad mu ne dajući potrebnu podršku (u isto vrijeme prećutno odobravajući reisove laži i obmane), ponizio Hamdiju Lipovaču, a očigledno je zapostavljao i Željka Komšića, koji uživa kudikamo veću popularnost nego vječni predsjednik stranke. Iako vjerojatno nezasluženo, Komšića i danas narod voli, ne znajući prepoznati diplomatske gafove i početničku politiku kakvi su njemu svakodnevnica. Kao takav, Komšić se odlučio na prilično hrabar potez, a u isto vrijeme i jedni logičan, a običan puk može samo zamisliti kakve se prevare i podmetanja događaju na razinama vlasti, kada čak i ono što dođe do javnosti, nailazi na zgražanje. Ostaje pitanje gdje je Komšić dosad bio, i je li moguće da je imao toliko strpljenja za Lagumdžiju, ili je ustvari samo posrijedi političko neznanje?

 

Što će se dogoditi u sljedećim danima, bit ćemo svjedoci nakon kraja sapunice. Ono što je sigurno je činjenica da će SDP iz ovog izaći slabiji nego ikada, i da će se najvjerojatnije raspasti na proste faktore, kao što se nedavno dogodilo sa Strankom za BiH. Naš narod, iako po prirodi neobrazovan, politički nepismen i neinteligentan, ipak zna sabrati dva i dva, te će školovanom, i svim bojama premazanom predsjedniku, odsjeći glavu vrlo brzo, i to već na lokalnim izborima. Možda tada netko shvati da su kongresi u proteklih nekoliko godina trebali biti izborni, kada isti ovaj Željko Komšić nije imao hrabrosti kazati kako je vrijeme za promjenu, i kada je isto ovo predsjedništvo SDP-a jednoglasno podržalo odluku da kongresi ne budu izborni, te da Lagumdžija ostane predsjednik stranke.

 

Da se u SDP-u radilo kako treba, danas bi predsjednik bio netko omiljeniji, stranka bi bila umnogome demokratičnija, vlast bi bila uspostavljena vrlo brzo nakon izbora (ili bi se u najgorem slučaju reklo glasačima što ne štima i zašto nemamo vlast), odljev mnogih sposobnih i poštenih ljudi bi se zaustavio, a SDP bi zaista bila ljevičarska stranka. Ovako ostaje očaj svih istinskih ljevičara, koji danas u BiH nemaju za koga glasovati, jer ne postoji apsolutno nijedna jedina stranka koja nudi pošten program i kadrove koji to mogu ispuniti. Sve se svodi na «ti meni, ja tebi» politiku, gdje i oni od kojih se to najmanje očekuje, posluju po načelima korupcije, laži, dogme, i ostalim teorijama kapitalizma, gdje siromašni postaju još siromašniji, a bogati još bogatiji, a sve uz obranu naroda i lažnu borbu za demokraciju i jednakost.

 

U našem slučaju, i u slučaju SDP-a, Zlatko Lagumdžija je izravni krivac za propast alternative, koja je imala jednu sjajnu perspektivu da, i pored napuštanja eminentnih članova, nakon 2010. napravi kakvu – takvu funkcionalnu državu (ili barem dio nje). Džaba mu svo znanje koje posjeduje, džaba mu sva obrazovanost na polju informatike i ekonomije, kad je Zlatko Lagumdžija najvjerojatnije najodgovorniji za skorašnji povratak nacionalista na vlast. Svojom političkom nesposobnošću će nas odvesti još dublje nego što nas je nacionalni trio fantasticus doveo, uživajući usto podršku nekoliko njemu odanih, ali u najmanju ruku sumnjivih kadrova, za koje se veže nekoliko afera. Oni su ti koji ga prate u stopu, koji se uvijek sa njim slažu i koji jednostavno nemaju mišljenje.

 

Jedan stari grafit, preko puta sarajevskog Fakulteta političkih nauka, bi rekao «SDP ne damo, Zlatka poklanjamo». Nažalost, kasno je za SDP, kasno je za bilo kakvu normalnu vlast, kasno je za državu za čovjeka, kasno je za sve. Spasa nam još zadugo nema.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara