O tobožnjoj smrti multikulturalizma na Zapadu

Dr.sc. Mile Lasić: O tobožnjoj smrti multikulturalizma na ZapaduZa tematski broj časopisa „Diskursi“ (No. 02/2011) uradio sam ovog ljeta u Berlinu prilog „Od ‘multikulturalizma’ ka post-sekularističkom inter-kulturalizmu“, koji je potom feljtoniziran i u „Oslobođenju“.

 

Piše: dr.sc. Mile Lasić/Vidiportal.ba


 

 

 

Dragim Tuzlacima i svim drugim čitateljima Vidi.portal.ba želim  ponuditi skraćenu verziju ovog priloga, kako ih nitko ne bi mogao vući za nos s pričom o „smrti multikulturalizma“ na Zapadu …

 

I

 

Da bi neko društvo postalo “postsekularno” prethodno mora proći kroz fazu “sekularnosti”, ustvrdio je Jürgen Habermas u eseju „Dijalektika sekularizacije“,  u kojem je pokazao kako revitalizirajući religiozni pokreti u svim svjetskim religijama, crkveni ili vjerski doprinosi u javnim debatama i sve masovnije migracije imaju zajedničko to što je tzv. sekularistička izvjesnost o gubitku značenja religija u sekularnim društvima dovedena u pitanje. U međuvremenu se izgubila dijelom i iluzija kako je postsekularno značenje vjere automatski dobitak barem za sekularizirana zapadnoeurospka društva ili društva poput našeg, ma koliko ono prakticiralo specifičnu vrstu sekularizma.

 

U svakom slučaju, svojevrsna post-sekularistička drama velikih religija se tiče i bh. društva, ako se o njemu u jednini smije govoriti, jer su  velike vjerske zajednice u ratu i poraću bile prejako isprepletene s nacionalnom politikom, što nije politiku učinilo nužno boljom, dok je vjeri učinilo „medvjeđu uslugu“.

 

„Bog je ponovno tu“, ustvrdio je lapidarno pokojni Samuel Huntington, u (istoimenom) eseju kojeg smo svojedobno preveli za Status i Helsinšku povelju. Ma koliko se s Huntingtonom moralo sporiti oko značenja sintagme „sukoba kultura“, njegove tvrdnje o renesansi religija i religijskog utjecaja na svjetovne poslove na početku 21. stoljeća u svim društvima, razvijenim i nerazvijenim, zapadnim i istočnim, sekularnim i post-sekularnim, neoborive su činjenice. Habermas i zbog toga, dakako, želi propitati u kakvoj se formi i s kakvim posljedicama  pojavljuje taj novi utjecaj religija u „postsekularnim“ društvima, pri čemu misli na  dobrostojeća zapadnoeuropska i sjevernoamerička društva i zemlje poput Australije i Novog Zelanda.

 

Po Habermasovom mišljenju, povratku ili preporodu religija je pridonijelo: (a) misionarsko širenje velikih svjetskih religija,  (b) njihovo fundamentalističko zaoštravanje i (c) politička instrumentalizacija njihovog nasilnog potencijala. Pri tomu je u “postsekularnim” društvima došlo i do promjene svijesti, koju Habermas svodi na tri fenomena: prvo, većini građana Europe nije potrebno prisustvo nekog nametljivog fundamentalističkog pokreta ili osjećaj straha od terorizma zaogrnutog u vjerske odrednice da bi jasno uvidjeli koliko je sekularnost europske svijesti jedna relativna i krhka stvar u kontekstu globalnih događanja. Kao drugo, religija dobija na značaju ne samo globalno već i u javnim sferama određenih nacija.

 

Pri tom Habermas misli prije svega na činjenicu da crkve i vjerske organizacije u političkom životu sekularnih društava sve više preuzimaju na sebe ulogu “zajednica koje interpretiraju”, bilo da se radi o raspravi o legalizaciji abortusa, eutanaziji, o bioetičkim pitanjima reproduktivne medicine, pitanjima zaštite životinja ili klimatskih promjena, i dr. Treći izvor podsticaja za promjenu svijesti predstavljaju, i po Habermasu i drugim sociolozima, migranti i izbjeglice, posebno iz zemalja u kojima je kultura prožeta tradicijom.

 

O dvostrukim utjecajima u ovom kontekstu je riječ, ili o tzv. transnacionalnim socijalizacijama. U europskim društvima, koja se još uvijek nalaze u bolnom procesu preobražaja u postkolonijalno društvo doseljenika, cijeni Habermas, pitanje tolerantnog suživota različitih vjerskih zajednica dodatno je otežano izraženim problemom društvene integracije doseljeničkih kultura. Time smo došli do naše primarne zadaće, do pokušaja objašnjenja naoko neupitne „smrti multikullturalizma“ u dobu u kojem živimo. Naša je teza da se ovaj fenomen ne dade razumjeti bez razumijevanja fenomena modernih migracija i s njima povezanim (ne)uspjelim integracijama u zapadna društva, posebice doseljenika iz tzv. islamskih zemalja. S druge strane je nužno dekonstruirati raširene predrasude ili iluzija o „multikulturalizmu“ kao „čarobnom štapiću“ za rješavanje problema doseljeničkih društava i pokazati kako se iza ovog  pojma i ne krije drugo do višedesetljetna problematična praksa „pozitivne diskriminacije“, slabo poznavanje i uvažavanje kulturološkog pluralizma, te iz toga proistekla nekonzisteno promišljena useljenička politika u većini zapadnih društava.

 

Multikulturalizam se, s druge strane, i poslije svih zlouporaba i nekonzistentne uporabe samog pojma, i dalje smatra smislenim političkim odgovorom na tradicionalni nacionalni egoizam i ograničenja koncepta nacionalne kulture i nacionalne države. On se samo u postsekularizmu više bezuvjetno ne zove tako, nego „kulturološkim pluralizmom“, „inter-kulturalizmom“, i tsl. Pri tome se ne smije imati iluzija, ni u jednom drugom, nego samo u zapadnom svijetu su otvorene kakve-takve mogućnosti za kulturološko pluralistička, u biti kozmopolitska društva i u onoj mjeri u kojoj su pravna država i civilno društvo prisilile političke aktere na poštovanje visokih standarda zaštite ljudskih i manjinskih prava, ma o kojim se manjinama radilo, vjerskim, doseljeničkim, spolnim (gender), i dr.

 

„U što vjerovati i dalje, ako ne u ideju mulltikulturalizma“, kazao je Jostein Gaarder neposredno nakon masovnog pokolja u Norveškoj, počinjenog navodno u ime „obrane Europe od multikulturalizma i marksizma“. Ovdje se, dakako, multikulturalizam i marksizam optužuju implicitno da su otvorili vrata islamu kao stranom elementu u zapadnoeuropskoj kulturi, o tomu nema nikakve iluzije. Jostein Gaarder je autor svjetskog bestselera „Sofijin svijet“ u kojem je pokušao objasniti bit filozofijskog mišljenja, kulture i povijesti od antike do danas. Norvežani su, de facto, na ekstremističku mržnju prema kulturološkoj pluralnosti, uključivo vjerskoj u liku islamske vjere, odgovorili filozofijom i praksom „otvorenog društva“ i multikulturalizma.

 

Unatoč kontra-udarcima raznih vrsta realno je očekivati, dakle, da privrženici ideje dobra u politici, ideja prosvjetiteljstva i političke moderne i dalje posvuda inzistiraju na nužnosti transformacije tradicionalnih društava u multikulturna ili interkulturna kozmopolitska društva, u čijoj je osnovi respekt i zaštita prava čovjeka i svih manjina. Ali, da bi se ka tom plemenitom cilju moglo smjelije i uspješnije iskoračiti, nužno je odgovoriti na pitanja: otkuda i u zemljama političke moderne jačaju desno-ekstremistički pokreti, koji iznjedruju sulude skupine ili pojedince; tko je sve ili primarno odgovoran za nastanak i opstanak nekomunicirajucih etničkih zajednica u društvima političke moderne; otkuda i u ovim društvima toliki i takav strah od gubitka temeljnih kulturoških oznaka; zašto se nesposobno shvatiti i kod velikog dijela domaćeg i useljeničkog stanovništa da su neophodne „žrtve“ s obje strane, te da je u susretu kultura, religija i civilizacija šansa za međusobno prožimanje i obogaćenje…

 

29. listopada 2011.

 

hspf.info

Komentari

komentara